Rođen 1833. godine u plemićkoj porodici Jovan Jovanović odrastao je u kući koja je okupljala samu kulturnu elitu. Zato i nije čudo što se, iako je bio lekar po obrazovanju, Čika Jova Zmaj posvetio poeziji i postao jedan od najvećih liričara srpskog romantizma.
Iako je pisao i satirične i političke pesme, Čika Jova Zmaj je tvorac srpske dečije poezije. Prvu pesmu posvećenu najmlađima, onu o Gaši, objavio je 1858. godine i od tad, pa sve do smrti 1904. godine, napisao je više od 450 pesama za mališane.
Pesme za decu imale su najpre vaspitnu funkciju. One i po umetničkoj i po etičkoj vrednosti i danas važe za nešto što svaki mali hrabriša u Srbiji mora da pročita.
Čika Jova Zmaj za decu
Čigra i Deca
Naša čigra
lepo igra,
sitno veze,
pravo stoji,
jer se boji.
U nje nije
Božja duša,
ona samo
bič naš sluša.
Al mi deca
bolje znamo,
jer mi biča
ne trebamo,
naša duša
reči sluša.
Recite nam
to je zdravo,
ići ćemo
uvek lepo,
stajaćemo
uvek pravo.
Materina Maza
Ima dete u selu,
ime mu je Laza,
al ga zovu drukčije
materina maza.
Kada sva deca ustanu,
on i onda spava,
kad mu kažu Ustani!
Njega boli glava.
Kad ustane, ne ume
da se sam obuče,
ne sme da se umije,
ište vode vruće.
Kad ga žulji cipela,
on cipelu tuče,
tad ga ruka zaboli,
pa onda jauče.
Kad mu dadu jabuku,
on bi hteo šljiva,
kad mu pruže pogaču,
onda bi koljiva.
Kad se malo ogrebe,
plače i zapeva
„Jao, jao, pomagaj
izaće mi creva!“
Kad je suvo, zamesi
blata pa se kalja,
kad ga mati pokara,
legne pa se valja.
Kad mu uspu tarane,
on bi jeo riba,
kad se riba najede,
tad ga „boli tiba“.
Hvališa
Hvalio se hvališa,
jedan dečko mali,
da on ume jahati
kao husar pravi.
Sto je puta pokušo
u životu svome,
jahao je na konju,
to jest drvenome.
„Sad bi smeo posesti
i Markova Šarca“,
Al kad Šarca ne ima,
on će posest jarca.
A jarac je žmirkao,
pa je mirno zasto,
pustio je uzjahat
da vidi husarstvo.
Nosio je hvališu
i tamo i amo
hvališa se osvrto
da li ga gledamo.
A kad jarac poskoči
baš ko parip pravi,
naš se husar spodobi
razjaren po travi.
Mali Brata
Dočepo se mali brata
očevoga sata,
a sat je od zlata
pa ima i vrata,
– ala je to lepo!
A na uvo kad ga metne,
tad se čuje neka zveka,
sat govori: tika-taka!
Brata misli: hoće mleka.
– Ala je to mudro!
Zalio ga slatkim mlekom
nekoliko puti,
brata misli: sat se najo
pa sad zato ćuti.
– Al’ se razumemo!
Sad su puni obadvoje,
i satić i brata,
obadvoje sada ćute.
A kad dođe tata,
– al’ će biti gužve!
Deda i Unuk
Uzo deda svog unuka,
metno ga na krilo,
pa uz gusle pevao mu
što je negda bilo.
Pevao mu srpsku slavu
i srpske junake,
pevao mu ljute bitke,
muke svakojake.
Dedi oko zablistalo,
pa suzu proliva,
i unuku svome reče
da gusle celiva.
Dete gusle celivalo,
onda pita živo
„Je li, deda, zašto sam ja
te gusle celivo?“
„Ti ne shvataš, Srpče malo,
mi stariji znamo.
Kad odrasteš, kad razmisliš,
kazće ti se samo!“
Nema komentara