Milorad Jurković iz fruškogorskog sela Rakovac poznatiji je srpskoj javnosti pod nadimkom Stolar Mile. Za sada već slavnog zanatliju Srbija je čula kada je rešio da pravi i poklanja drvene stolice za hranjenje beba. Ovaj velikodušni Rakovčan svojevrsni je humanitarac jer pomaže i porodicama koje su lošijeg imovinskog, ali i zdravstvenog stanja. U svojoj maloj radionici Stolar Mile i pravi stolice za decu sa posebnim potrebama. Uz to se nabavljaju i lekovi, medicinski materijal, invalidska kolica, odeća, obuća…

Foto: Oseti Srbiju
Stolar Mile ima veliku pomoć – supruga Aleksandra je na sebe preuzela da sve razvrstava, klasifikuje, smišlja kome šta proslediti, pa tako nigde ne ide bez svog čarobnog rokovnika. Kaže za sebe da je ‘sekretarica Dara’, ali uprkos težini posla osmeh joj ne silazi sa lica.
Sa osmehom idu u svakodnevnu borbu
I to je prvo što primetite kad uđete u avliju ove porodice. Dočekuju vas širokim osmehom i raširenim rukama, spremni da sa svima nama podele svoju svakodnevicu. Žive kao podstanari, Stolar Mile uveče radi i po kafanama – svira harmoniku… Deca Stefan i Gordana vredno uče škole i bave se sportom, a Fejsbuk pratioci na stranici „Stolar Mile“ odavno znaju da i njih dvoje neumorno pomažu svom tati da pomaže drugima.
Za sajt „Oseti Srbiju“ pričali su Milorad – Stolar Mile i Aleksandra Jurković o tome kako je kad svoj život posvetite ulepšavanju i poboljšavanju tuđih života.
Kako ste uopšte došli na ideju da poklanjate stolice?
Izrevoltiran cenama i prevarama u nekim supermarketima došao sam kući i, pošto sam i pre pravio te stolice i razne ljuljaške i poklanjao prijateljima, onda sam napravio jednu stolicu i postavio sam je na Fejsbuk stranicu i napisao – ovo je stolica za hranjenje beba, kome je potrebna neka se javi, besplatna je i samo neka se deca rađaju. Za dva dana Fejsbuk se srušio, napravili smo haos. Nismo ni sanjali da ćemo dovde doći. Sada je napravljena 1512. stolica.

Foto: Oseti Srbiju
Da li postoji neki kriterijum po kome birate porodice kojima ćete pokloniti stolice?
Naravno da postoji, gledamo da su to porodice slabijeg materijalnog stanja, sa više dece – da li su to dvojke, trojke… Gledamo da njima izađemo u susret i da im olakšamo. To je prvenstveno pomoć majkama da bi lakše mogle da funkcionišu. Stolice su tako napravljene da se podvuku pod sto, da su majkama ruke slobodne i da mogu i one da ručaju i da hrane dete. Ideja je da cela porodica bude na okupu, da nema posebno hranjenje dece a posebno sedaju roditelji. Cela porodica treba da se okupi za stolom. Dobio sam jako lepu sliku za Uskrs, gde četvoro dece sedi za trpezom u stolicama sa roditeljima. Dočekali su Uskrs svi zajedno, to je slika koja ostavlja jako upečatljive utiske.
STOLAR MILE: „Kad jednom uđete u ovo, nema nazad“

Foto: Oseti Srbiju
Kakav je osećaj kad Vam stignu slike dece u Vašim stolicama?
Osećaj je divan. Ne mogu ljudi da izvuku decu iz stolica, neće da izađu, spavaju tu… U komšiluku imamo dete kom sam poklonio stolicu. To dete je krenulo u vrtić i još je u toj stolici, morali smo da prosecamo da bi sedelo, ali za njega ne postoji druga stolica – samo ta. Često mi se desilo da majke drže dete i kažu da ono ne sedi još ili neće kod drugih u ruke. Ja kome god da sam pružio ruke, svako dete mi pruži, ja ga uzmem i ono se smiri, ne plače…
Roditelji se raspamete kad dete ućuti čim ga stave u stolicu. Počne da lupka po toj prednjoj dasci i da se veseli… Zovemo je magična stolica, mnogi ne mogu da veruju da je to toliko dobrodošla pomoć. Stolice se prosleđuju kad se prerastu, tako da smo smirili nekoliko hiljada beba, po celom regionu. Dosta njih se javlja kad dete preraste a oni ne znaju kome da proslede, pa onda posredujem i javim gde imamo slobodnu stolicu. I tako iz generacije u generaciju…
A kad donesemo stolicu kod novopečenih roditelja sa jednim detetom kažemo da je uslov da moraju da imaju troje dece. Malo se šalimo sa njima, ali je bitno da nam se deca rađaju.
Krenulo je sa stolicama, a onda smo rešili da iskoristimo veliki broj pratilaca na Fejsbuku da krenemo i u neke druge priče. Pomažemo ljudima i deci sa problemom u razvoju i u nemaštini. Uspeli smo i da pravimo kupatila kompletna, da sređujemo kuće… Mnogo ljudi se javlja da pomaže, a to je najbitnije.
STOLAR MILE: „Bitno je da ne odmažu, a da li će pomoći…“
Da li ima onih koji odmažu?
Ima. Ja kažem da za ovaj posao ne možete da imate dobro srce, morate da imate oštre zube. Treba da preskočite pet podmetnutih nogu da biste došli do nekoga. Ali kad uđete jednom u ovu priču, ne možete da izađete. To je borba. Postoje neverne Tome koje mi lako razuverimo. Moja vrata, kapija i radionica uvek su otvoreni za svakoga. Slobodno dođite i pogledajte. Ovo je jako teško raditi. Morate se čak i odreći mnogih stvari koje ste do sad imali ili radili. Ja sam strastveni pecaroš koji dve godine nije bio na pecanju.
Da li Vam država na neki način pomaže? Da li vas je kontaktirao neko?
Nije, niko mi se nije obratio. Ja ni ne očekujem da mi se neko obrati, a nema ni potrebe. Meni su bitni ljudi. Obični ljudi koji su tu oko mene. Bitno je da mi ne odmažu, a da li će da pomognu… Ja bih voleo da oni na svoj način pomognu tim roditeljima, majkama i svim tim porodicama. Politiku apsolutno ne mešam u ovo, niti volim da pričam o politici. Kod mene je to zabranjena tema, čak i na Fejsbuku. Veliki sam patriota, ovo je moja država, rezervnu nemam, ali kod mene politike nema.
STOLAR MILE: „Skočio sam u bazen i sad plivam…“
„STOLAR MILE JE GLAVA PORODICE, JA SAM STUB“:
– On jeste glava porodica, ja sam stub kuće, ali nije teško biti njegova supruga. Dogovor kuću gradi. Sve može, ni ogromna količina posla nije problem… Kad funkcioniše porodica onako kako treba, sve ide svojim tokom. Danas ćemo ovo, sutra ono, danas smo ovde, sutra tamo, ali sve se stiže… – izjavila je Aleksandra Jurković.
Imate li podršku javnih ličnosti?
Imam, naravno. To je vrlo značajno. Mene je čak i jedan glumac nesvesno uveo u sve ovo. Nije ni slutio da ću dovde doći i sve ovo uraditi. Na kraju sam 1000. stolicu poklonio njemu, u znak zahvalnosti. Rekao sam mu – ovo je tvoje, pa ti vidi da li ćeš okačiti na zid ili proslediti nekome.
On je prvi koji je ušao u avliju i radionicu i povezao me sa ljudima gde ću nabaviti palete, gde građu… Ispovezao me je sa mnogima, ali i on sam kaže da nije mogao ni da sanja koliko ću biti uporan.
Rekao sam jednom prilikom da me je on doveo do ruba bazena u koji sam ja skočio. I ja sad plivam kroz taj bazen, a oko bazena trče ljudi i kako ja počnem da se davim, oni skoče i pomognu mi da isplivam i ja nastavljam dalje. Ali niko ne vidi da je moj sin skočio za mnom u bazen. On je krenuo mojim stopama.
Desna je ruka u radionici, on sve ošmirgla i sredi, moje je samo da sklopim. To je jako velika stvar. Njega vodim sa sobom da obilazi porodice i da pomažemo… Inače je supruga ta koja je stub svega. Na nju mogu uvek da se oslonim. Kad je počelo sve ovo seo sam sa njom i razgovarao – da li možemo da podnesemo to, da izdržimo, jer smo videli da uzima sve više maha. Kad stigne 200 poruka noću, pa ne legnem do 3 ujutru dok svima ne odgovorim. Ona je i jako velika pomoć kad idemo u porodice koje imaju žensko dete. Jako je veliki psiholog, inače… tako me je i zavela (smeh). Bez nje sve ovo ne bi bilo to.

Foto: Oseti Srbiju
Koliko vam treba vremena za jednu stolicu?
Otprilike dva sata kad je sve spremno, kad je rasturena paleta i obrađena daska. I onda krećemo u to krojenje i sve. Ali dok se ne rasture palete, to su problemi… Bukvalno jedan dan odvojimo samo za rasturanje paleta, pa jedan za obrađivanje i propuštanje tih dasaka, pa uklanjanje eksera, pa neki ne primetite, pa on lupi i odvali nož, pa vadi i skidaj i sve nameštaj novo… Ljudi vide stolice, ali proces do njih…
Kad uđe šleper sa paletama u avliju, pa ga sin i ja istovaramo. Napolju je temperatura 30 ili 35 stepeni, ispod cerade je 50, on mi dodaje, ja bacam i slažemo… Niko to ne vidi, te muke. Ali ne žalim se na to. Meni je bitnije da se ljudi odazovu kad kažem da sam ostao bez materijala i da mi omoguće da nastavim da radim. Sam rad kao rad, ne žalim se, neko mora da vuče ova kola koja su krenula.
STOLAR MILE PREDLAŽE KUDA:
– Moj kraj je bogat raznovrsnom turističkom ponudom, ali ako dolazite na Frušku goru ne smete da propustite da posetite naše manastire, vekovima stare!
STOLAR MILE: „Ja sam bio okidač“
Viđate prilično teške scene, porodice koje su u lošem materijalnom, ali i zdravstvenom stanju. Mnogi nemaju „stomak“ za to. Šta Vama daje snagu da nastavite?
Kad god dođem kući i kad god smo u nekom problemu samo pogledam u našu decu i kažemo samo nek su oni zdravi. Mnoge porodice koje smo obišli imaju jako velike probleme. Mi ljudi ne znamo u kakvim problemima su ostali oko nas. Trebalo bi obići i pogledati… Nikad se nije desilo da smo otišli i pomogli i nikad se ne vratili više. Uvek se vraćamo sve dok im ne krene na bolje. Nabavljamo i pelene i gaze i sve što može da se nabavi… Kad dobijete taj iskren osmeh, to je podstrek koji vas tera da nastavite dalje. Uvek tražimo ko je taj novi kome treba da se pomogne i, nažalost, uvek nađemo. Ili na njihovu sreću.

Foto: Oseti Srbiju
Ko može da pomogne Stolaru Miletu da bi on pomogao drugima?
Svako može da pomogne. Ne mora meni da pomogne. Nek se okrene oko sebe. Niko ne zna kako mu komšija živi, da li mu treba pomoć ili nešto. Ja napišem da je nekome nestalo materijala ili nešto i ljudi se pojave… Imam ekipicu iz Novog Sada koja povremeno dođe na druženje pa zajedno rasturamo te palete ili već. Ali najbolje bi bilo kad bi u svakom gradu i svakom selu postojao po neki Mile. Ili Mujo, Ibro, Ivica, Dušan, Milan… Svako neka pomaže, svako može da učini. Ne mora da bude stolar, neka bude zidar, tesar… Mnogi ljudi su pomagali.
U Prhovu kod Pećinaca smo radili kupatilo, doveo sam vodoinstalatere iz Novog Sada i krenuli smo da radimo. Trebalo je da se kopa septička jama i sve, međutim, zazvonio mi je telefon i javio mi se neki momak kog nisam znao i rekao je – „Mile, u subotu dođi. Organizovali smo se da sve sredimo, ti samo reci šta treba“. Ja sam došao i zatekao 20 momčina koji su čekali sa lopatama i ašovima, iskopali sve, ozidali… Pojavio se predsednik Mesne zajednice, jedina Mesna zajednica koja je izašla u susret na taj način. Pitao je šta treba, sve smo se izdogovarali. Skuvali su paprikaš, nisu nam dali da krenemo…
Sami su sve uradili, kad su videli da sam pokrenuo tu akciju, jer je četvoro divne dece živelo bez kupatila. Samo je trebalo neko da ih pokrene. Ja sam bio taj okidač… Voleo bih da se u svakom mestu nađe neka ekipa koja će izaći u susret da može da pomogne i da se sama uključi u akciju. Nije teško. Lako je, samo treba volja.
Ukoliko želite da pomognete gospodinu Jurkoviću, možete mu se obratiti putem FB stranice STOLAR MILE.

Foto: Oseti Srbiju
Zabranjeno preuzimanje, kopiranje ili bilo kakvo drugo korišćenje
teksta ili fotografija bez dozvole sajta Oseti Srbiju.
Pročitajte Uslove korišćenja.
Ne mogu da verujem da postoje ljudi koji na vasa dobra dela daju negativne komentare. Ne osvrcite se na njih, nisu vredni pomena, nastavite da sirite dobrotu, sve najbolje vama i vasoj porodici, Branka Davico