Autor: Danilo Čabrić
Pokušaću da vam pojasnim ko su i kakvi su Bunjevci. Prvenstveno onako kako osećam, ne obazirući se previše na isforsirana dokazivanja i preterivanja u istorijskom pristupu. Tema je svakako preopširna i opterećena različitim tumačenjima, a za ovu priliku potpuno neprimerenim, pretpostavljate i sami – političkim.
Jednostavno pokušaću da objasnim ko su i šta su Bunjevci.
Kakvi su Bunjevci?
Pre svega, Bunjevci su bili moji majka i dida – baka i deda na bunjevačkom. Baš kao i moja mama i još mnogo divnih ljudi koje poznajem.
Po ocu sam žargonski Bosanac, ali su se svi uvek slagali da sam „povuko“ na bunjevački deo familije. Pretpostavljate da je to zbog konstitucije koju je, čak i uz ogroman trud, veoma teško korigovati. Majka je uvek govorila da nisam debeo, nego da sam gust, što je bio izraz posebne ljubavi i zaštite prema omiljenom unučetu.
Bunjevci su narod krupne građe i mada to pomalo neozbiljno zvuči, lako ih možete prepoznati. To je narod koji je najviše vezan za zemlju i poljoprivredu. Teško se i naporno radi, a kada je tako mora dobro i da se `rani. Jaka ramena, noge i zadnjice garantuju da može dobro da se povuče i nosi, nekada davno da se ide za plugom, da se nosi stajnjak iz štale… Sve te navedene fizičke osobenosti posedujem i ja.
Odakle su Bunjevci?
Istorijski, mada nisam neko ko to proučava, Bunjevci su narod koji je došao u ove krajeve iz Hercegovine. Međutim, pominje se da ih je bilo i u Dalmaciji i Lici. Manojlo Grbić u prvoj knjizi „Karlovačko vladičanstvo“ iz 1891. na pp. 235. piše:
„Dekretom cara Leopolda od 3. marta 1691. podvlaštena je Lika s Krbavom pod senjsku biskupiju. Tamo je bilo nekoliko stotina rimokatoličkijeh porodica: Bunijevaca, Hrvata, Kranjaca i pokrštenijeh Turaka, što no ih naseli đeneral Herberštajn i… pop Marko Mesić.”
Na 76. str. piše:
„…kako su naseljeni po Lici i po Krbavi: Bunijevci, Hrvati i Kranjci pored i između pravoslavnijeh Srbalja. Bunijevci su došli iz sjeverne Dalmacije, gdje ih je od starine dosta bilo. U starijem listinama zovu se oni ’katoličkijem Vlasima i najviše Morlacima’, kao što su strani pisci zvali i pravoslavne Srbe ili Vlahe. Govore čisto srpski, zapadnijem govorom, te se oni po tome zovu i ikavci… i oni su vojevali na Turke zajedno sa Srbljima. Kad su Turci prognati iz Like i iz Krbave, naseljeno je tuda do 160 kuća Bunijevaca, što iz Dalmacije a što oduda iz Primorja. Bunijevci su naselili: Lovinac, Ričicu, Sv. Rok, Smiljan, Bužim, Trnovac, onda mjesta u podgorju oko Baga, za tijem Pazarište i Sv.Juraj.”

Najčešće se povezuju sa predelima oko reke Bune u Hercegovini. Svaki put kada se putuje na more stanem na sekund posle mosta kojim se pređe preko iste te ne preterano velike reke i dobro osmotrim okolinu. Predeo je prelep. Nizija oivičena planinama, prošarana vinogradima, crvenicom i belim kamenom i uvek mi se javi ista misao. Predeo pruža šansu za skroman život i verujem da su Bunjevci hteli više od toga.
Verujem da je taj vredan narod želeo da živi mnogo bolje, a da mu uloženi rad i trud donesu lagodniji život.
Pošto genetski nose kôd svog zavičaja gde se čuvalo svako zrno i dinar, Bunjevci su ostali tvrdipare. I u današnje vreme oni mere deset, a ne tri puta, pa tek onda seku. Malo je onih koji su „široke ruke“ za ono što nije najbitnije za život. Bunjevci bi rekli – „šporujemo„. Takvi smo, a to nas je spasilo mnogih muka.
Imovina se čuva više od svega i vodi se računa (doduše, danas sve manje) ko će je naslediti. Veoma je važno s kim će vam se dete venčati i ko će posle smrti roditelja voditi računa o imovini. Nekada je postojao običaj venčavanja bliskih rođaka kako se imovina ne bi gubila. Zemlja, salaš, nekada konji, danas mašine – to je svetinja.

Šta jedu Bunjevci?
Ako ste gladni Bunjevci imaju rešenje. Samo Bunjevac zna kako se dobro hrani.
Vredno gaji životinje koje će posle završiti na trpezi. Kokošaka i svinja ima najviše. Krava nešto manje kao i ostale raznovrsne živine – pataka, ćurki – pućke na Bunjevačkom i morki koje su specijalitet kada su supe u pitanju.
Bunjevci veoma vole i konje. Naravno, ne na trpezi. Oni bogatiji bave se konjarstvom, a oni manje imućni vole da imaju barem jednog pa o njemu maštaju kao o potencijalnom šampionu.
No, vratimo se ishrani. Mesa je izobilje. Svinjokolj je svetkovina i obično je u zimskim mesecima. Kobasicama (bunj. divenice) i šunkama se pridaje posebna pažnja. Njih uvek treba imati i ja to poštujem.
Što se tiče obroka, oni su bogati i raznovrsni. Uz pečeno meso služe se kompoti. Neki kažu da je to ostalo od „Švaba“, ali je to sjajna kombinacija. Iz mladosti i majkine kuhinje sećam se jednog posebnog sosa koji je išao uz pečenje. Bio je to sos od ogrozda (bunj. piske). Slatko-kisela kombinacija daje svežinu pečenom mesu.
Od ostale moje omiljene, a bunjevačke, klope izdvojio bih taške, fanke (krofne), poslaničke fanke (princes krofne), uzlivancu, krpice, listiće, taranu s kobasicom, nasuvo s krumpirom i još mnogo savršenih jela. Testenine su veoma zastupljene i tu su Bunjevci velemajstori. Izdvojio bih taranu, rezance i lakumiće (mali pleteni kolači).
Ipak, za mene gomboce imaju posebno, počasno mesto na astalu. Da budemo jasni, obe vrste – kako one slane u krompir čorbi, tako i one slatke, punjene pekmezom kog uvek ima u špajzu i uvaljane u uprženu prezlu sa šećerom.

Majka je, kada bi nas više obožavalaca bilo za stolom, strogo pravila gomboce na broj i to takav da može da se pravilno podeli na jednake delove. Preneseno, Bunjevci tako vrlo rano nauče računske operacije oduzimanje i deljenje. Glad i želja su dva najbolja matematičara.
Ispričaću vam i jednu anegdotu koja opisuje važnost hrane za Bunjevce. Jednom su pitali Bunjevca kad mu je bilo najteže za vreme II svetskog rata, a on je odgovorio: „Najteže je bilo kad smo se naili šunke, a Švabe zauzele bunar!„. Mislim da je ovim sve rečeno.
Bunjevačka tradicija
Pamti se šta je “kadgod” bilo. Sećaju se rado svih svojih predaka i redovno se obilaze groblja. Poštuje se imendan, Božić i Uskrs su veliki praznici, ali isto tako poštuju se i Oci, Materice i Praznik svih svetih.
Na drugi dan Uskrsa su “polivači”. To je praznik kada muškarci idu u kuće gde su neudate devojke i žene i polivaju ih – neko vodom, a neko parfemom. Ovo je običaj koji u principu varira od sela do sela, ali je svakako nezaobilazac.
Praznik svih svetih pada 1. novembra, tada porodice odlaze na grobove svih svojih predaka. Pale se sveće i najčešće se nose krizanteme. Usput se tajno meri čije su veće, bogatije i raskošnije.
Koliko se neguje veza sa precima reći ću vam iz ličnog primera. Sećam se da smo svaki put, kada smo bili mali, na didinom grobu nalazili po koji dinar za svako unuče. To je kao dida ostavio za žvake, užinu ili nešto slično. Naravno, kasnije sam shvatio da je neko od starijih došao koji minut ranije do groba i tajno ušuškao ono što bi smo mi kasnije pronašli.
Kada si dete, veoma je važno da ti poklon donese Mikulaš. To je bunjevačka verzija Svetog Nikole. Mikulaš je isto kao Deda Mraz “zahtevao” da mu sedneš u krilo i nešto otpevaš ili odrecituješ, a zauzvrat, ako roditelji potvrde da si bio dobar, dobijao bi poklon. Meni je bio beskrajno strašan. Uvek je imao belu odoru, belu bradu i visoku belu kapu sa nekim detaljima. Međutim, njegov glas me je uvek podsećao na ujakov i to me je donekle umirivalo. Naravno da je to bio ujak, ali i to sam saznao kasnije kada Mikulaš više nije dolazio kod nas.
Da priznam, Mikulaš dolazi i kod moje dece. Naravno, ne u toj svečanoj formi. Klinci ostave čizmice kod vrata, a Mikulaš ih napuni slatkišima i nekom sitnijom igračkom. Bitno je da „stvar“ funkcioniše. Ja to tako vidim. Tradicija je blago i ona nas održava u vezi sa precima.
Bunjevačka kultura
Bunjevci su ponosan narod. Suzdržani su i uspravni.
Za folklor su karakteristične raskošne nošnje. Sa majkinih slika sećam se kako su se mlade Bunjevke i Bunjevci oblačili ’30-ih i ’40-ih godina prošlog veka. Dugačke suknje sa podsuknjama, košuljom gore, torbicom preko podlaktice i obaveznom maramom koja je usklađena sa garderobom. Svila je kao materijal obavezna. Lionska posebno, kao i brokatna. Obavezan je i cvetni motiv i on je uvek kumašan (plišan), pa se na svilenoj osnovi posebno ističe.
Muškarci su nosili pantalone usukane u čizme, košulje, veoma važne ručno rađene prsluke, sakoe i obavezno šešire. Šešire su zimi menjali šubarama od astrahanskog krzna ili obične jagnjeće kože. To im je davalo gospodski i dostojanstven ton.

U kolu su žene sitnog koraka i trude se da se jedva primeti da igraju, strogo uspravljenih leđa i sa merom podignutom bradom, a muškarcima je dozvoljen lak i raskošan korak, uz obavezne zvončiće na čizmama i šešire.
Veliko prelo je manifestacija za tradicijom dužom od 100 godina. Tu se Bunjevci okupljaju i uživaju u druženju, pesmi i igri. Muzika nije preterano dinamična i to tamburaši sjajno donose.
Zvonko Bogdan zauzima posebno mesto i Bunjevci znaju gotovo sve, ako ne i sve, njegove pisme. Zvonko je najveći čuvar tradicije i kulture bunjevačkog naroda.
Bunjevački jezik
Bunjevci govore ikavicom. Jezik fantastično zvuči. Prilikom izgovora ne otvaramo mnogo usta i generalno nismo glasni, pa nas je verovatno mnogo teško razumeti. Jezik ima ogroman broj tipičnih izraza i potrebno je neko vreme da ga savladate. Živ je i svaki dan se razvija, ali kad god čujem neku novu reč na bunjevačkom setim se majkinog govora i to novo što čujem potpuno mi strano. Često me ljute ti novi „savremeni“ izrazi. Pre koji dan sam čuo da je prevedena reč ‘sednica’, pa se sada na bunjevačkom kaže “sidnica”. Zvuči mi banalno i isforsirano. Uopšte mi se ne sviđa.
Koliko smo statični govori i to da nam ni psovke nisu naročito dinamične i snažne. Navešću samo nekoliko: “iđ u očin”, “iđ u maminu”, “iđi biž”, a kada si mali govore ti “iđi u peršin”. Da se ne foliramo, postoje i ostale psovke kao i u jezicima naroda sa kojima živimo ali, naravno, pubunjevčene.
Rado govorim bunjevački i volim ga. Ma nije dovoljno reći da ga volim, ja ga obožavam!
Najčešća ženska imena su Marija, Kata, Ana, Đula, Lozika, Marga, Gabriška, Teza, Cilika kao moja majka.
Od muških to su Joso, Ivan, Stipan, Marko, Luka, Nikola, Đuro, Grgo, Jašo, Vranje, Pere, Šime, Albe, Nesto, Lazo, Jakov, Andrija, Lajčo kao moj dida.
Najčešća prezimena su Dulić, Stipić, Prćić, Šarčević, Kopilović, Lamić. Vujković, Tumbas, Antunović, Bajić I druga.
„Nek’ se znade…“
Priča o Bunjevcima nema kraj.
Zagrebao sam tek onoliko da vas možda zainteresujem da i sami počnete da istražujete. Postoji neka magija oko cele priče. Vrlo je lako navući se, posebno jer se tačno ne zna gde priča počinje, a pogotovo gde se završava.
Priča će živeti dok god Bunjevaca ima, a posle dok god postoji sećanje. Uvek će se lepo govoriti o njima. To oni, verujte mi, svakako zaslužuju.
Završiću strofom pesme “Kolo igra, tamburica svira” nastale 1879. godine iz pera Bunjevca Nikole Kujundžića. Ona slovi za nezvaničnu himnu svih Bunjevaca. Ako to i nije, nema Bunjevca koji je ne zna bez obzira na to koliko je star:
“Kolo igra, tamburica svira,
Pisma ječi, ne da noći mira.
Svud se čuje, svud se šorom znade,
Da Bunjevac dušu ne izdade!
Veseli se, svaki mu se divi,
Nek’ se znade, da Bunjevac živi!”
I nek se znade! Živili!
Zabranjeno preuzimanje, kopiranje ili bilo kakvo drugo korišćenje teksta bez dozvole sajta Oseti Srbiju. Pročitajte Uslove korišćenja.
Svaka čast.Živela naša braća Bunjevci!
Oni su živi dokaz da postoje Srbi katolici.Na žalost,srpskom pogrešnom i bahatom politikom otuđili smo i odbacili bokeje,dubrovčane,dalmatinace i slavonace katolike,kao i srpske muslimane.Srpsko pismo je i latinica pored ćirilice.
Bunjevci nisu autohtoni narod nego su dio hrvatskog naroda koji naseljava Bačku.Zvonko Bogdan to prešućuje jer se boji za svoje interese i biznis u Srbiji.