Jedan od najpoznatijih srpskih pesnika i tekstopisaca, Duško Trifunović, rođen je 1933. godine u Sijekovcu kod Broda, u Bosni i Hercegovini.
Prvu pesmu napisao je kada se vratio iz vojske, sa 22 godine. Dve godine kasnije došao je u Sarajevo, sa završenim bravarskim zanatom, ali već sledeće godine objavio je prvu knjigu. Tokom duge karijere napisao je dvadeset knjiga poezije, četiri romana i nekoliko drama.
Prema sopstvenoj želji, Duško Trifunović je sahranjen u Sremskim Karlovcima, na Čeretskom groblju, 30. januara 2006. godine.
Danas ga zovu tvorcem sarajevske rokenrol škole. Sarađivao je sa Bijelim Dugmetom, ali i sa Indeksima, Teškom industrijom, Nedom Ukraden, Zdravkom Čolićem, Arsenom Dedićem, pa i sa Željkom Joksimovićem. Komponovano je i snimljeno oko 300 njegovih pesama.
DUŠKO TRIFUNOVIĆ: Izbeglička anegdota
Duško Trifunović je bio izuzetno duhovit čovek. Njegove anegdote se prepričavaju decenijama, a jedna od njih završila je i u knjizi “Petorica iz srpskog“, koju je ovaj pesnik napisao zajedno sa kolegama Dobricom Erićem, Ljubivojem Ršumovićem, Mošom Odalovićem i Draganom Radulovićem.
Jedna lepa žena, otmena, obrazovana, bogata, pita me, brižna, sa željomda pomogne:
– Kako ti je zdravlje?
– Dobro. Hvala. Za moje godine odlično.
– Lepo. A srce?
– Kuca.
– Pritisak?
– Ne znam. Nisam nikad merio.
– O, bravo. A gastritis, jetra?
– Ne. Ništa.
– Holesterol?
– Ne.
– A imaš li išijas, lumbago?
– Nemam.
– Reuma?
– Nemam ja, dušo, ništa. Ja sam ti izbeglica.
Ona je i posle ovoga ostala lepa i dobronamerna, a ja glup i kao bajagiduhovit. A trebalo je da kod svakog njenog pitanja bolno jauknem i da seprevijem, da pustim neka mi pomogne, da me izleči od svega onog što me pita…brže bih ozdravio. Tako sam se lečio kad sam bio mali: pitaju me – boli li? Ja kažem – boli. Oni mi daju poklon – ja ozdravim…
Osmeh – uprkos svemu
Život mu nije bio lak. Kao izbeglica, nije imao krov nad glavom već šine pod nogama. Živeo je jedno vreme i u vozu.
– Kada sam došao u Novi Sad ja sam jedno vrijeme spavao u vozu. Nisam imao gdje drugo. Kao izbeglica ja sam imao tu besplatnu kartu i onda naveče sednem u voz, onaj što je iz Novog Sada kretao u devet i furam na more, do posljednje stanice. Do Bara. Nisam znao šta ću drugo raditi po noći, a ne mogu spavati u parku. A, nisam ni neki noćni čovjek pa da idem po kafanama i barovima, za šta treba i para i zato ti ja fino legnem u voz i probudim se na moru – ispričao je Duško Trifunović u emisiji „Kvadratura kruga“.
Postojala je neka „tajna veza“ između „rijeke suza“ u „životu koji piše romane“ i „nove nade“ dok se „malo pojačava radio“. Pisao je čika Duško o srcu koje je „čudna zvijerka“, pristajao je da „bude sve što hoćeš“ i nije tugovao što nekoga nema. Naprotiv, govorio je da „ima nešto u tom što me nećeš“…
Mi ćemo njegove mnogobrojne stihove, pevati i ponavljati, a njega ćemo pamtiti – nasmejanog i dragog, kakav je bio usprkos svemu.
I negde krišom, možda u sebi, pitaćemo se šta bismo dali da smo na njegovom „mjestu“. Da li bismo ostali tako snažni?
Nema komentara