Loading...

JOSIF ŠLEZINGER: Čovek koji je kneza Miloša naučio šta je orkestar

Josif Šlezinger

Začetnikom srpske građanske muzičke kulture sa početka XIX veka smatra se maestro Josif Šlezinger. U istoriji je poznat i kao Jožef, Jozef, Josip, ali je najvažnije to što ga pamtimo kao prvog kompozitora srpske narodne pesme.

Josif Šlezinger rođen je 1794. god. u Somboru. Njegov otac Menahem bio je kantor jevrejske opštine. Mladi Josif bio je nadaren za muziku i kao sedmogodišnje dete pevao je verske i narodne pesme prateći svoga oca pri službi u sinagogi. U Novom Sadu učio je osnove sviranja na violini, a kod tamošnjeg organiste katoličke crkve učio je crkvenu muziku i sviranje na orguljama.

Od šahtera do kapelnika

Međutim, porodica je imala drugačije planove. Menahem je sina pripremao za karijeru šahtera („schachter“), čoveka koji je zadužen za ritualno klanje životinja. Josif nije bio oduševljen jer je svirajući violinu već uspevao da zarađuje. Posle jednog od mnogih sukoba sa ocem, napustio je porodični dom.

Išao je od grada do grada, od jedne do druge „kapele“ (orkestra)… Vredan i talentovan, uspeo je da nauči da svira na skoro svim instrumentima a povremeno je i komponovao. Vratio se u Novi Sad 1819. godine, kao već učeni muzičar i virtuoz na violini i primio je zvanje stalnog „kapelnika“ jednog varoškog orkestra.

Sa tim orkestrom radio je punih deset godina, dirigujući i komponujući. Tu je sastavio i svoj prvi muzički aranžman za „Alpisku pastirku“, prvu srpsku melodramu, čiji je tekst po Marmontelu napisao Atanasije Nikolić.

Kako je Josif Šlezinger došao do kneza Miloša

Godine 1829. Šlezinger je prešao u Šabac gde je davao časove iz muzike. Dve godine kasnije, na poziv kneza Miloša, odlazi u Kragujevac, kneževu prestonicu. Tamo je bio učitelj muzike, osnivač i „kapelmajstor“ Knjaževsko-srbske bande. Ovaj orkestar svirao je u Knjaževsko-srpskom teatru Joakima Vujića i teatru Atanasija Nikolića, kao i na državnim svečanostima, paradama, balovima i na dvoru kneza Miloša.

Josif Šlezinger sarađivao je sa Joakimom Vujićem, Sterijom Popovićem i Atanasijem Nikolićem, za čije pozorišne komade komponuje ili aranžira scensku muziku. Tako ovaj Somborac započinje žanr pozorišnih komada s pevanjem koji će postati najomiljeniji pozorišni rod kod Srba u XIX veku.

Ohrabren takvim reakcijama, Šlezinger je povećavao broj muzičkih numera u pozorišnim predstavama. Tako je u drami „Ženidba cara Dušana“ (1840), muzika dobila dominantnu funkciju („Rađanje srpske muzičke kulture“, D. Gostuški, 2017.). I publika i kritika mislila je da je pred njima prava „talijanska opera“ jer je „celo predstavljanje u note stavljeno“.

Lenštine se izvlače od posla

Poznata je anegdota o Knezu Milošu i Šlezingeru. Jednom je knez video da neki svirači prestaju da sviraju, dok drugi nastavljaju, piše „El mundo Sefarad“. Knez je pozvao Šlezingera i, pokazujući na one koji ne sviraju, ovlastio ga da kazni „lenštine koje se izvlače od posla“. Šlezinger je tada objasnio Knezu da oni nisu krivi, već da muzika tako zahteva, da mestimično sviraju jedni, dok drugi moraju da pauziraju. To se Knezu činilo čudnovato, jer, kako je rekao, „kad svi dobijaju platu, moraju i svirati“.

Šlezinger se uživeo u duh srpske muzike i pokazao je dobru volju i istrajnost u poučavanju, pa je posle kratkog vremena mogao da istupi u javnosti sa svojim učenicima i sa svojim kompozicijama. Njegove kompozicije postale su opšte omiljene, jer su imale osnove u duhu srpskih narodnih pesama, koje je vešto raspisao za orkestar.

Kapelnik garde

Jula meseca 1835. godine Knez Miloš je imenovao Šlezingera kapelnikom svoje garde.

Šlezinger se i dalje trudio da širi narodnu muziku. Sakupljao je narodne pesme. Svako ko je znao neku pesmu – trgovci, zanatlije, ministri, žurili su se da je otpevaju majstoru. On je sve pesme pretvarao u blago, dajući im trajnu vrednost u notama. Neke su mu služile kao baza za marševe, druge za igre, treće za elegije… a sve zajedno za potpuri srpskih narodnih pesama. Tako je naš Šlezinger bio prvi kompozitor srpske narodne muzike.

Šlezinger je bio veoma plodan muzičar. Komponovao je ili aranžirao scensku muziku za osam pozorišnih dela, za više od sto marševa za razne orkestarske sastave, mnogobrojne potpurije, harmonizirao više narodnih i gradskih pesama koje su se rado pevale. Šlezinger je u Srbiji postao veoma popularna i uvažena ličnost.

Ime ovog začetnika muzičkog života u Srbiji postalo je toliko popularno da su kasnije, veoma dugo, svakog profesionalnog muzičara zvali „Šlezinger“. Šlezinger je preminuo u Beogradu, 1870. godine. U svom rodnom gradu Somboru dobio je ulicu.

Možda vam se svidi

Nema komentara