Loading...

Hor Beogradske Opere: Najkreativniji branioci srpske kulture

Nema gde nisu pevali, nema šta nisu preživeli. Ipak, ništa ih ne sprečava da već dugo opstaju kao stožer kulture u srpskom narodu. Hor Beogradske Opere redovno je pod reflektorima Narodnog pozorišta, ali retko kad u centru pažnje. A nije da to ne zaslužuju dame i gospoda koja su njegovi ponosni članovi.

Hor koji postoji vekovima

Arhive kažu da se prvi dani postojanja ovog ansambla vezuju za 1870. godinu. Pamti se kritika iz 1892. godine, sa izvođenja Gunoovog „Fausta“. Tada su Hor činile zanatlije – berberi, krojači, obućari… Ali je već tada zapažen kvalitetan zvuk ovog ansambla. Ponovo su na sebe skrenuli pažnju 1906. godine, kada su izveli „Kavaleriju Rustikanu“. Između dva svetska rata repertoar sve stabilnijeg hora postaje bogatiji. Pominju se veliki naslovi: „Holanđanin lutalica“, „Aida“, „Karmen“, „Trubadur“, „Onjegin“, „Prodana nevesta“…

Posle oslobođenja Beograda 1944. godine trebalo im je samo 16 dana da se „opasulje“. Okupili su se pod palicom maestra Oskara Danona i nastavili da pišu svoju velelepnu istoriju.

U decenijama koje su usledili ovaj hor nastupao je širom sveta. Među gradovima koji su ih ugostili nalaze se Ženeva, Pariz, Firenca, Beč, Kairo, Rim, Madrid… Tu su, naravno, i brojni gradovi širom bivše Jugoslavije, a pevalo se i po fabrikama. Nekada je, izgleda, bilo bitnije da se kultura širi.

Ko je sve tu danas?

Hor Beogradske opere danas broji oko 70 članova. Broj se neprestano menja – najviše zato što se stalno zaposlenima pridružuju i honorarni pevači.

Zanimljivo je da kod nas ne postoji škola koja će vas obučiti da budete horski operski pevač. Takvi morate da se rodite.

U Horu ima ljudi različitog obrazovanja. Neki su odmah posle gimnazije ili srednje škole pojurili da zapevaju na Velikoj sceni Narodnog pozorišta. Neki su filolozi – pa su i od velike pomoći kad se uče nove opere na stranim jezicima. Ima tu i doktora nauka, inženjera, ali i zanatlija, pa i ljudi koji se u slobodno vreme bave poljoprivredom.

Različitosti među njima su brojne i fascinantne, ali njihova sposobnost mimikrije je ono što zadivljuje sve prave ljubitelje operske umetnosti. Koliko god da ih je na sceni u datom momentu, znajte da ćete se iznenaditi čim zapevaju. Dar kojim raspolaže svako od njih dodatno se naglašava zajedništvom.

 

View this post on Instagram

 

L’elisir d’amore #happyladies #happypilot 😉

A post shared by Belgrade’s Opera Choir (@opera_choir_belgrade_serbia) on

Veliki talenti van velikih uloga

Većina operskih pevača mašta o prvim ulogama. Sanjaju o tome kako će na svetskim scenama pevati Habaneru, Lučijino ludilo ili vrcave Figarove arije. Možda će imati čast da pevaju duete sa najvećim svetskim operskim imenima. Od svog osnivanja Hor je Operi darivao veliki broj solista koji su najvažnije „cake“ posla učili od horskih „aždaja“.

Ipak, oni željni pravog izazova, a manje željni pažnje – oni ostaju u horu.

Neretko se dešavalo i dešava se da u Horu beogradske opere pevaju ljudi koji su nadareniji od brojnih solista. Samo ne vole da se ističu. Veći im je „štos“ da svoje moćne glasove ukrote i uklope sa još sedamdesetak takvih „aždaja“. Nije im bitno da li će pevati „Hor Jevreja“ ili će se poigravati gospelom, ili će putujući na gostovanje zapevati neku narodnu pesmu.

Nesalomivi su. Jedni drugima čuvaju leđa, ali usput i jedni druge provociraju. Da budu sve bolji, sve snažniji…

Hor Beogradske Opere – na vodi

U subotu 22. septembra na Savskoj promenadi održan je koncert „Opera na vodi„, u čast 150. jubilarne sezone Narodnog pozorišta. Nastupili su solisti , a svirao je i specijalni gost – veliki Jovan Kolundžija. Pod palicom maestra Dejana Savića našao se i Hor beogradske opere.

Nekoliko hiljada Beograđana u prohladnoj noći uživalo je u melodijama najpoznatijih opera. Čule su se arije i dueti iz „Figarove ženidbe“, „Rigoleta“, „Karmen“…

Ali pravo je bilo uživanje čuti gromoglasni Hor Beogradske Opere – i reakcije publike. Činilo se da na svaki žestoko ispevan ton publika ustukne bar pola koraka unazad. I uzdahne, zapanjeno i oduševljeno.

U dugačkim crnim haljinama i elegantnim smokinzima stajali su ponosno ispod stambenih kula Beograda na vodi. Iako reflektori nisu bili upereni ka njima. Pevali su onako kako jedino i umeju – iz duše i zajedno.

Prva prilika da im se priđe bliže

Do Savamale su doveženi GSP-ovim autobusima. Ulicama su se kretali crveni autobusi sa oznakom „Vanredna vožnja“, a Beograđani su ih začuđeno posmatrali. Ne viđaju se svakodnevno u gradskom prevozu zgodni muškarci u smokinzima i lepe dame u elegantnim haljinama sa štrasom. Njima ništa ne smeta… Otvorili su prozore, smeju se i pevaju – jer je to njihov život. Pesma i smeh.

Pre i posle koncerta, umetnici su prošetali kroz okupljeni svet.  Tada se sva njihova profesionalna „uštogljenost“ baca u obližnju Savu… Deca su ih oduševljeno posmatrala kako se smeju, šale, slikaju… Ljudi su im prilazili, pričali sa njima, a oni su – iako žureći da izađu na binu i sačekaju početak koncerta – davali sve od sebe da svakome izađu u susret.

Elegantni, profesionalni, ali i detinjasti, radoznali… Hor Beogradske Opere pokazao je Beograđanima da je on jedna velika porodica i da će to uvek i ostati. Ali porodica koja i te kako ume da vas „oduva“ glasom.

I te večeri, oni su „kupili“ publiku. Talentovanim i čarobnim ljudima to i nije tako teško.

Zabranjeno preuzimanje, kopiranje ili bilo kakvo drugo korišćenje
teksta ili fotografija bez dozvole sajta Oseti Srbiju.
Pročitajte Uslove korišćenja.

Možda vam se svidi

Nema komentara