Reditelj, pisac i sveštenik… Otac Nenad Ilić najpre se bavio režijom, a onda je upisao studije teologije. Dugo godina bio je đakon, a nedavno je postao sveštenik. Sada je starešina crkve u Amsterdamu, a odande u Internet vaseljenu odašilje YouTube klipove.
Za sajt „Oseti Srbiju“ otac Nenad Ilić pričao je o veri, Crkvi, Srbiji, srpskom mentalitetu i o roditeljstvu… Predložio nam je koje destinacije treba da posetimo da bismo osetili Srbiju onakvu kakva zaista jeste.
Uživajte u rečima oca jednog od najpoznatijih srpskih „jutjubera“ čuvenog Baka Praseta.
• Pre godinu dana, na Svetog Savu, rukopoloženi ste u čin sveštenika i upućeni za starešinu Amsterdamske crkve. Koliko parohijana imate i kako Vas je prihvatio Amsterdam?
Ko meni odgovori na to pitanje dobija čokoladu. 🙂 Ne znam koliko parohijana imam. Istražujem. Krštenih Srba kažu da ima između 5-10.000, ali u crkvi… Na Badnje veče je bilo oko sedamsto, na liturgijama nedeljom je 20-30. Ne znam još kako sam prihvaćen. Ja se trudim sa svoje strane da prihvatim novu sredinu s ljubavlju, pa kako Bog da…
Otac Nenad Ilić: „Treba da se živi i da se svedoči“
• Vaš sin, čuveni jutjuber Baka Prase, pohvalio je jutjub klipove iz amsterdamske parohije koje snimate Vi i Vaša supruga popadija Anastasija. Da li takva vrsta predstavljanja Crkve i sveštenstva jača veru u narodu? Kakve su reakcije vernika?
Jutjub magazin Parohija Amsterdam pokrenuli smo da bismo nešto uradili na povezivanju ljudi koji su raštrkani na prostoru priličnom kad se poredi sa parohijama u Srbiji. Holandija je gusto naseljena, ali Srbi ne žive u nekim kvartovima, ili blizu jedni drugih. Neophodno nam je osećanje međusobnog približavanja. A nije loše, inače, za našu crkvu da postavljamo neposredne životne izveštaje o tome šta radimo i o čemu mislimo od nedelje do nedelje. Pozicija Amsterdama na krajnjem zapadu Evrope, na putu ka Americi, sama po sebi nameće da pokušamo da se bavimo i dijasporom u širem smislu, a naravno i maticom, Srbijom. Prve reakcije su dobre. Tek smo na početku. Videćemo. E, sad, u formi pokušavamo da budemo neposredni, a to se valjda sviđa našem Bogdanu, ili čuvenom Baka Prasetu. 🙂
Otac Nenad Ilić: „Zbog čega je važno biti i ostati Srbin, ako je uopšte važno?“
• Šta, prema Vašem mišljenju, treba da se uradi da bi se ojačala vera u narodu i poverenje u Crkvu?
Da se živi i da se svedoči. Mi smo nekada imali crkvu uronjenu u život naroda i društvene forme naslonjena na Liturgiju. Već neko vreme smo se tu zbunili. Sentimantalni vapaj za prošlim „zlatnim vremenima“ (a možete misliti koliko su bila zlatna – taman kao i ovo naše), doveo nas je do kukumavčenja i odbijanja da nađemo kreativne forme za vezu Crkve i sveta u savremenim urbanim uslovima. Naravno, takvu vezu u kojoj Crkva ne bi morala da se povlači i prilagođava svoje jezgro savremenosti, već samo da koriguje organizaciju i komunikaciju. I da vrati kreativnost u svom delovanju. Iskrenost umesto učaurene forme – to je možda i najvažnije, a nove forme našeg življenja u Crkvi ne kao podrazumevanje nego kao kreacija. Svedočenje vere i toga da Crkva i kad se hvata u koštac sa svetom ne može biti poražena od njega. Trenutna dominacija pitanja finansija i u crkvi, gledano i spolja i iznutra, sigurno nije baš motivišuća i inspirativna. Institucija mora da se bavi i ekonomijom, ali ne sme institucionalno u tolikoj meri kao danas da prevagne nad organskim. Najkraće – moramo da vratimo ljubav kao kriterijum naših odnosa i aktvnosti, da bi ljudi shvatili da Crkva čuva i pojedinačnu slobodu i ljudski lik svakog od nas. Da umesto samo teologije ličnosti počnemo odgovornije da se bavimo odnosima u kojima ličnost može da cveta ili da se gasi. Milosrđe, obrazovanje, kultura… Puno je oblasti u kojima to možemo da radimo. A trenutno radimo malo.
• Koje su najveće vrline i najveće mane našeg naroda?
Opet jedno preteško pitanje. Kad sam se krajem osamdesetih našao pred pitanjem svog nacionalnog identiteta (a da ni ja ni moji nismo bili ni komunisti ni deklarisani Jugosloveni) pokušao sam da nađem to jezgro. Zbog čega je važno biti i ostati Srbin, ako je uopšte važno? Važnost nekog jakog zajedničkog „mi“ je postajala sve vidljivija. A istraživanje našeg identiteta dovelo me je do hrišćanske vere. Mnogo smo mi međusobno različiti u tom našem nacionalnom korpusu da bismo lako pronašli i ono najbolje i ono najgore u nama. Opet, ponešto se može naslutiti. Instinkt organskog, dubinsko osećanje povezanosti, naivno i otvoreno skoro detinje ispoljavanje egoističnog koje se samim tim lako može dovesti u samokritiku, spremnost na žrtvovanje, nesklonost ravnodušnosti prema drugima, potraga za vrednostima koje istina ni sami ne uspevamo da svedočimo… Kad se sve to pogleda, na istom mestu su i naše najbolje i naše najgore osobine. Vera u Boga koji nam svima sudi, koji je iznad svih nas spasonosni je filter koji može da izvuče iz nas najbolje ili nas ako ga ne prihvatamo ostavlja u karikaturalnom talogu.
Otac Nenad Ilić: „Volite svoju decu“
• Šta je, prema Vašem mišljenju, najveće blago Srbije?
E, najzad jedno lako pitanje. 🙂 Najveće blago Srbije je naša pravoslavna hrišćanska vera. Topla, puna poverenja u mogućnost dodira Boga i čoveka, u bliskost Boga, Njegovih Svetih i nas grešnih. U materijalnom smislu to je vidljivo. Najvrednije što smo sačuvali u burnoj i ne baš lakoj istoriji su naši manastiri i crkve. Nemamo tu mnogo dilema. Oni koji su imali lakši (a možda baš time i teži put) sačuvali su i dvorce, lepe urbane celine. Mi osim naših crkava i manastira nismo sačuvali u materijalnom smislu skoro ništa drugo.
• Otac ste četvoro dece. Koji je najvažniji savet koji možete dati mladim novopečenim roditeljima u Srbiji?
Volite svoju decu i uporno pokušavajte da ih razumete. I nemojte da zaboravite da ona nisu deo vas, nego samostalne ličnosti.
• Preporučite našim čitaocima tri destinacije u Srbiji koje svako od nas treba da obiđe.
Stenovita kapija ispred Manastira Svetog Jovana u Poganovu, kao nešto iz filmova sa čarobnim nadrealnim pejzažima. „Gospodar prestenova“ na srpski način. Prelepi mali manastir vezan za majku poslednjeg vizantijskog cara.
Manastir Ravanica. Pitomo, nekako moravsko seljačko, i istovremeno visoko otmeno vizantijsko svedočenje života koji ima dodir sa večnošću.
Kraj između Vrujaca i Ravne Gore sa sve Struganikom Živojina Mišića. Najlepši pitomi kraj Srbije, brežuljci kao sa čarobnih naivnih slika.
Ima toga prelepog i na Drini, Tari, u okolini Čačka, pa onda na drugoj strani kad se krene ka Staroj planini… Mnogo je lepa Srbija. Da smo i mi i naselja koja pravimo tako lepi kao zemlja koju nam je Bog dao, gde bi nam kraj bio.
Zabranjeno preuzimanje, kopiranje ili bilo kakvo drugo korišćenje teksta bez dozvole sajta Oseti Srbiju. Pročitajte Uslove korišćenja.
Nema komentara