Glumica Snežana Divac ne viđa se često na platnu i na malim ekranima. Šta više, šira javnost je više zna kao ‘Anu’, suprugu čuvenog košarkaša Vlada Divca. Znamo je i kao majku troje dece – sinova Matije i Luke i ćerke Petre, koju su Vlade i ona usvojili kad je imala šest meseci. Znamo i da živi na liniji Amerika – Srbija… i da Ana i Vlade već 12 godina vode jednu od najznačajnijih fondacija u Srbiji. To je samo nastavak dvadesetogodišnjeg humanitarnog rada započetog u SAD u okviru Humanitarne organizacije Divac (HOD).
Snežana Divac pričala je za sajt „Oseti Srbiju“ o Srbiji i Americi, o svom životu, karijeri i porodici, ali i o našem mentalitetu i reakcijama Amerikanaca koji posete našu zemlju.
- Mnoge devojčice i devojke maštaju o udaji za sportiste. Otkrijte nam kako je biti u braku sa košarkašem i koja je tajna uspešnog braka – bez skandala i tabloida?
Mogu da kažem samo ono što pričam i svojoj ćerki. Za mladu devojku uspešan muškarac je onaj koji studira, radi, vredan je, ambiciozan i ima etičke vrednosti. U ljubavi, ako su dvoje mladih ljudi vredni mogu da iskreiraju mnogo toga. Meni je porodica uvek bila na prvom mestu, ali svako od nas ima svoju sudbinu. Devojke, birajte momke srcem i po vrednostima, a ne po profesijama!
- Studirali ste novinarstvo, a završili FDU. Ipak, od 2014. godine nismo Vas viđali u filmskim i televizijskim ostvarenjima, a i pre filma „Spomenik Majklu Džeksonu“ napravili ste pauzu od 11 godina. Da li je to svojevoljna odluka ili Vam život i obaveze oko Fondacije ne dozvoljavaju da se posvetite umetnosti? Da li planirate da se ponovo vratite glumi?
Život se smeje dok mi pravimo planove. Čuvena izreka, koju sa godinama skapiramo u potpunosti. Radim na razvijanju nekoliko kreativnih projekata koje me ispunjavaju kao umetnicu, a fondacija je iskazivanje moga bića. To sam ja. To je moj doprinos svetu.
- Fondacija Ana i Vlade Divac postoji već skoro 12 godina. Prikupljeno je više od 20 miliona dolara i obezbeđena je pomoć za preko 700.000 ljudi. Koliko je teško baviti se humanitarnim radom u Srbiji, gde je mnogima potrebna pomoć? Koji je najteži, a koji najlakši segment tog posla i kako bilo ko od nas može da pomogne Fondaciji?
Pomoć je potrebna ljudima i u mnogo bogatijim zemljama. I za edukaciju i za lečenje bolesnih i za gladne… Svet nije pravedno postojanje, ali je definitivno platforma u kojoj možemo da sebi pokažemo ko smo i kojoj grupaciji ljudi pripadamo. Što više dajemo više nam se vraća. Uglavnom ne na način na koji očekujemo. Ali vrednost našeg postojanja jedino se meri time koliko smo dobra uradili dok smo bili ovde. Ja verujem u kosmičku pravdu. Što više pomažemo svima nama, našoj deci, zemlji, svetu će biti bolje. Ja verujem u dobro i da nekako na kraju to uvek pobedi.
Ko god želi, na bilo koji način, kroz novac, stručnu pomoć, volontiranjem, može da pomogne kroz fondaciju Divac. Fondacija nismo samo Vlade i ja, fondacija je samo kanal kroz koji ljudi koji žele da pomognu to mogu da urade. Do sada nam se priključilo kroz razne oblike oko 600.000 ljudi. Ti ljudi i zaposleni u fondaciji su zaslužni za sve rezultate.
- Veliki deo života provodite u Americi. Tamošnje uređenje i mentalitet ljudi prilično su drugačiji od srpskog. Šta to treba da naučimo od Amerikanaca, a šta oni od nas?
Od Amerike mi možemo da naučimo da ne plaćamo porez na humanitarno doniranje. Možemo i da naučimo kako da cenimo naše uspešne ljude i promovišemo ih i da uspeh komšije dovodi i do našeg ličnog napretka. Da smo otvoreniji i tolerantniji na različitosti u mišljenjima i načinima života. Oni od nas mogu da nauče tu našu umetnost života. Kod nas je i sa malo para uvek neka žurka, druženje. Kreativni smo u snalaženju. Ali, kada razmislim moji srpski i američki prijatelji su u sličnom fazonu i kada ih okupim super se kapiraju i provode.
- Da li ste dovodili prijatelje iz SAD u Srbiju i šta im se ovde najviše dopada? Kako oni vide Srbe i Srbiju?
Jesmo. Pošto me prijatelji vole onda me puštaju da se hvalim kako je u Srbiji sve najbolje. Uzbuđena sam kad sa njima delim svoj život iz moje zemlje. Sviđa im se. Najviše ne mogu da skontaju kako je sve puno i svi super izgledaju, a tako su mala primanja. Tu smo virtuozi življenja.
Izdvojila bih komentar vlasnika Kingsa, koji je pričao sa ljudima po ulici, jer je želeo da izgradi svoje mišljenje. Rekao je – mnogo ste lep narod, mnogo pametan ali, nažalost, više volite da budete u pravu nego uspešni. Mislim da nas je super definisao.
- Vlade i Vi imate troje dece. Da li su im poznati roditelji predstavljali „breme“ u odrastanju? Kako je bilo vaspitavati ih u tim uslovima?
Meni roditelji nisu bili ni bogati ni poznati. Ja ne mogu da znam kako se osećaju moja deca pored nas, jer tog iskustva nemam. Znam da sve u životu ima dve strane. Nešto im je lakše, a nešto teže. Znam da žele sami za sebe da zarađuju, da hoće da izgrade svoje živote i karijere nezavisno od nas i zbog toga sam najponosnija na njih. Mi u njih verujemo i zato smo ih uvek vaspitavali da se mere samo sa sobom i da radom mogu da dostignu svoj potencijal.
- Preporučite našim čitaocima tri destinacije u Srbiji koje svako od nas treba da obiđe.
Uvac, bila sam prvi put ove godine i mnogo je lepo. Ceo taj kraj za mene je najlepši deo Srbije. Zatim, Fruška gora, vinarije koje mi izgledaju kao u Toskani iz filmova (još nisam bila u Toskani). Volim kada sam u Srbiji da hodam krug oko Ade.
Zabranjeno preuzimanje, kopiranje ili bilo kakvo drugo korišćenje teksta bez dozvole sajta Oseti Srbiju.
Pročitajte Uslove korišćenja.
Naslovna fotografija: Facebook.com/FondacijaDivac
Nema komentara