Branislav Brajan Rašić pre skoro četiri decenije otišao je iz rodnog Beograda. Dorćol je zamenio svetskim prostranstvima, a život je posvetio fotografiji. I to ne bilo kojoj, već najpre fotkanju rokenrol zvezda, a potom i ostalih svetskih muzičara. Može se reći da je ostvario san mnogih klinaca, nekadašnji idoli su mu postali klijenti, a mnogi su otvoreno veličali i slavili njegov talenat.
Za portal „Oseti Srbiju“ naš proslavljeni fotograf pričao je o rokenrolu, ljudskoj rasi, Londonu, Beogradu, Stonsima… i o Srbiji koju će tek upoznati.
- Od sredine sedamdesetih pa do danas izgradili ste karijeru vrhunskog rokfotografa. Šta pamtite kao najteži, a šta kao najlepši trenutak u tih četrdesetak godina?
Ne verujem da postoji „najteži trenutak“… Za mene je moja karijera moj životni put tokom koga su mi se dešavale raznorazne situacije, ljudi i dešavanja. Kao neki razvojni put, za mene prirodan kada gledam unazad. Ja sam ga samo pratio, ne verujem da sam čak bio svestan svega – osim ponekad kada sam morao da primetim da se dešava lepo i dobro.
Slično je i sa najlepšim trenucima. Ima ih i, da budem iskren, ko bi se svega i setio.
Moje fotografije me podsećaju na te trenutke, a u isto vreme i ceo svet koji iste doživljava na svoj način. Sećam se „Live Aid“-a na primer, ili nastupa „Rolling Stones“ na plaži Kopakabana u Riju, pred dva miliona ljudi.
- Roling Stonsi, Dejvid Bouvi… Ejmi Vajnhaus… mnoge zvezde se nalaze na spisku Vaših klijenata. Sa kim je najlakše sarađivati, ko je najprizemniji?
Svaka slika ima svoju priču pa tako i ljudi. Pre svega su to sve profesionalci i rade kako treba. Ja sam tu da uradim posao i sve se zna. Možda, kada je Ejmi u pitanju, nije sve baš išlo kako treba. Bila je veoma emotivna devojka i ako je, recimo, pričala sa dečkom u zatvoru pre fotkanja … rasplače se i zdravo, nema fotkanja.
- Ako izuzmemo muzičke velikane koji su napustili scenu pre početka Vaše karijere – čije fotografije biste voleli da imate u svom albumu?
Pa da budem iskren, osim tih kojih nema, ili koji nisu radili tokom moje karijere… moj album je već ispunjen.
- Pratite li ovdašnju rokenrol scenu, ili muzičku generalnu? Imamo li mi nekoga ko bi mogao da, bar po dugovečnosti, dostigne Stonse?
Stonsi, Pol Makartni, Huovci… još traju… imamo i mi legende, naravno. Riblja Čorba je tu, Električni Orgazam, Parni Valjak, Brega, Čola… zdravlje je najvažnije. Ako se može, zašto ne. To je najbolje što znaju da „rade“ pa se gura dok se može. Samo Bog zna.
Brajan Rašić:
„Srbija je moj novi izazov“
- Odavno nosite nadimak „turista“. Postoji li neki kraj sveta koji niste još posetili i fotkali?
Ha … to mi je nekada bio nadimak koji sam zapravo i živeo na neki način. Istina je da sam dosta sveta video, ali uvek je više onoga što nisam. Uvek sam voleo da putujem i još ću. Nažalost, dosta smo izmenili taj naš svet i to ne na bolje. Neka „rajska mesta“ na kojima sam bio ’80-ih, posetio sam i u drugom milenijumu i nisam mogao da verujem šta čovek može da uradi prirodi. To je strašno. Sada ljudska rasa pokušava da „ispravi“ neke greške, a vreme će pokazati da li je kasno. Srećan sam što sam uspeo da vidim sve što sam video. Biće još toga, ali se čini da uz radosti danas idu i ružna iznenađenja… sve više.
- Kako se jedan Dorćolac snašao u Londonu? Da li se London navikao na Vas ili Vi na njega?
Mislim i jedno i drugo. Gledajući unazad, mislim da sam se samo prepustio životu, sa svim poštovanjem običaja i ljudi, gde god da sam. Čovek mora da poštuje to gde je, da se nauči i navikne. Nisam nikada postao Englez ali, da budem iskren, ponekad se u Srbiji osećam kao Englez… Desilo se dosta toga dok sam bio odsutan, iako sam uvek bio u kontaktu sa otadžbinom.
- Znamo da već dugo živite van naše zemlje, ali preporučite našim čitaocima tri destinacije u Srbiji na kojima se baš živi rokenrol životom.
Odrastao sam u Jugoslaviji. Nekako, uvek se išlo ‘na zapad’ i na more. To znači da ja zapravo Srbiju slabo i poznajem. Ako je to opravdanje, ipak sam dugo odsutan. Danas se ‘čudim’ kada vidim znakove za mesta pored auto puta. Ta mesta nisu ranije bila označena. Moja država se ‘smanjila’. Postala je Srbija.
Beograd je oduvek bio rokenrol. Ali sam svestan da danas nije jedini. Zapravo nije nikad ni bio, ali je uvek kao glavni grad dominirao. Verujem da je tako i sad, ali sve više saznajem da se rokenrol lepo raširio Srbijom. Kragujevac, Novi Sad, Zaječar… sve je više festivala širom Srbije.
Mladi koji vole muziku su svugde. Danas se lakše dolazi do informacija i sve se svugde zna. Meni je zapravo divno i drago što ću tek da naučim neke stvari u Srbiji. Dolazi vreme kada ću sve više vremena provoditi tu. Srbija je moj novi izazov pošto oduvek znam koliko je lepa. I želim i hoću da je upoznam.
Nema komentara