JANIKA BALAŽ: Svirao je celoj Evropi, čak i britanskoj kraljici

Janika Balaž

Te 1925. godine, baš pred kraj decembra, kad je stegla zima u ravnoj Vojvodini, u Lukinom Selu kod Ečke rodio se Janika Balaž. Deda mu je darovao romsku krv, otac mađarsku, a majka slovačku, pa nije ni čudo što je njihov čudesan spoj Evropi poklonio, u vidu Janike, neverovatno blago.

Njegov deka bio je čuveni peštanski cimbalista, a otac mu je bio odličan kontrabasista. Zato nikoga nije iznenadilo to što je dečak sa 5-6 godina dohvatio violinu. Nije znao ni da čita ni da piše, nije znao note, „skidao“ je pesme po sluhu… i već sa 10 godina počeo je da svira u gostionici šarmantnog imena „Društvo malih bogataša“.

Ipak, profesor nije bio oduševljen njegovim sviranjem. Rekao je da takvih violinista kao što je on ima koliko hoćeš… Ali primetio je nešto u tom dečaku koji je žarko želeo da se posveti muzici. I tako se Janika Balaž dohvatio tambure – prim-bisernice.

 

Janika Balaž – čovek sa gudalom u prstima

 

Vežbao je neprestano. Dok su se njegovi vršnjaci igrali, Janika je „skidao zanat“. Učio je od drugih tamburaša, a najviše od slavnog Maćike Petrovića iz Subotice.

Baš zato je 1949. godine Maćika na samrti ženi rekao da njegov prim prvo ponudi Janiki da ga kupi, pa ako ga on ne bude hteo – može ga dati bilo kome. I hteo ga je, naravno, iako je za njega dao sedam tadašnjih direktorskih plata.

Iako je govorio da je prim samo instrument, da se zvuk nalazi u čoveku, u prstima, istovremeno je pričao i da svoju tamburu ne bi dao ni za šta. Skoro četrdeset godina držao je tu Maćikinu bisernicu kraj srca, okidajući žice i postižući takve tonove da mnogi nisu uspevali da razlikuju tamburicu od violine. Njegov veliki prijatelj Zvonko Bogdan izjavio je da je Balaž tamburu svirao nekako „violinski“, kao da je imao gudalo u prstima.

Omanji punački Janika iz Lukinog Sela proputovao je ceo svet. Osnovao je tamburaški orkestar koji je brojao osam članova. Proslavili su se pesmom „Osam tamburaša s’ Petrovaradina“, koja je i posvećena Balažu. Ovaj tamburaški klasik sada odjekuje širom Vojvodine, ali malo ko zna da je delo dvojice Crnogoraca – slikara Ratka Šoća i kompozitora Milorada Vučetića. Šoć je 1975. godine uživao na terasi Tvrđave slušajući Janikin orkestar.

Zanet tom muzikom i atmosferom gotovo da sam uskliknuo „zaustavite Dunav i kazaljke stare, ovo je pesma moja i reka moje nade“ – rekao je Šoć u intervjuu za „Politiku“, 2008. godine.

 

Od kraljice Elizabete do vojvođanskih salaša

 

Za Janikinu osmorku čulo se širom Evrope. Svirali su engleskoj kraljici Elizabeti II, a u pariskoj „Olimpiji“ Janika je nastupao čak 36 puta. Ipak, uvek se vraćao u Novi Sad… i na Tvrđavu. Tamo su ga uvek čekali gosti željni topline njegove muzike, žudeći za zvucima koje je samo Janika znao da proizvede. Baš zbog njih Janika se vraćao. Svirao im je i neraspoložen, iako je govorio da je najteže biti kafanski muzičar u Novom Sadu.

Teško je ovde biti muzičar. Svugde je teško biti kafanski muzičar, no u Novom Sadu naročito. Ovde muzičar mora biti poliglota: mađarski, ruski, rumunski, slovački, ciganski… ali, da bi svirao na Tvrđavi, mora znati i francuski i nemački i italijanski i engleski… – rekao je 1979. godine u intervjuu za „Svijet“.

Danas, na novosadskom Trgu neznanog junaka stoji skulptura od belog kamena na granitnom postolju. To je slavni Janika, koji odatle večno motri i čuva svoju divnu Tvrđavu.

Janika Balaž

Foto: Oseti Srbiju

Možda vam se svidi

Nema komentara