Nije jednostavno biti hrabra žena tokom bilo kog rata, naročito ne onog Velikog. Prvi svetski rat ostavio je mnoga ognjišta bez muške zaštite. Žene su morale da se snalaze i da, bar zbog dece, očuvaju svako zrno hrabrosti. Mnoge Srpkinje ispisale su stranice svetske istorije boreći se rame uz rame sa muškarcima. Milunka Savić, Sofija Jovanović i Ljubica Čakarević samo su neke sa tog dugačkog spiska. Međutim, u priči o hrabrim srpskim ženama nikako ne smemo da zaboravimo jednu Beograđanku. Vuka Popadić bila je neustrašiva žena o čijim se herojstvima priča već stotinu godina.
Slatko i voda – oružje kojim je Vuka ‘zarobila’ neprijatelje
Bila je to 1914. godina kada su naš glavni grad zasule austrijske granate. Preko Dunava je na Dorćol i Savamalu padala kiša mitraljeskih i topovskih zrna. Austrijanci su se trudili da zauzmu Beograd, žene su se sa decom sklanjale u podrume, pa čak i u tašmajdanske pećine. Ali ne i divna Vuka Popadić, koja je svoj dom u Dušanovoj 4 pretvorila u skrovište. Za sve one koji više nisu imali gde, bilo je mesta kod nje, njene sestre Lele i jedanaestogodišnje ćerke Jelene. Tešila je i okrepljivala porodice kojima je od hleba i vode još bitnija bila njena podrška.

Foto: serbia.com
Posle prvog zauzimanja Beograda, Austrijanci su nakon nekoliko dana počeli da se povlače. Vuka je izašla na ulicu da vidi ima li još neprijateljske vojske u gradu. Već na uglu Dušanove ulice, tamo gde danas nailazimo na Zoološki vrt, naletela je na grupu austrougarskih vojnika. Pokušavali su da spasu žive glave od srpskih mitraljeza i topova. Tada su plemenitost i junaštvo gospođe Popović ušli u istoriju.
Vuka je strogo naredila prepadnutim vojnicima da pobacaju oružje i da odmah krenu za njom. U kapiji svog stana objasnila im je da ne treba da je se plaše. Poslužila im je slatko i vodu i zadobila njihovo poverenje.
– Iako su nam trista zala pričinili, nisam mogla da im želim zlo, kao oni nama. Znam da su i oni hrišćani, veruju u Hrista, da imaju žene i decu – objasnila je svoj postupak Vuka Popović u jednom intervjuu dvadeset godina kasnije.
Kada je srpska vojska zauzela beogradsku varoš smestili su štab u današnjoj Prvoj gimnaziji. Vuka je povela svojih petnaest zatvorenika i predala ih komandantu objasnivši kako ih je savladala. Austrijanci su joj bili zahvalni jer im je spasila živote. Rekli su joj da su shvatili da su ih „odvratno lagali“, govoreći im strahote o Srbima.
Bolnica na Dunavu za junake majora Gavrilovića
Godinu dana kasnije, Beograd je ponovo žestoko napadnut. Preko 4.000 zrna nemačkih i austrougarskih topova palo je na naš grad. Na Dorćolu se vodila bitka do poslednjeg daha. Znate, ona u kojoj je srpske heroje predvodio slavni major Gavrilović.
Stotine teško ranjenih ležalo je na ulicama, a sa krova stare zgrade gledale su ih Vuka Popović i njena sestra Lela Milutinović, glumica Narodnog pozorišta. Krvave borbe i povorke ranjenika su ih užasavale i Lela je pitala Vuku kako mogu da pomognu ljudima koji se bore za njihovu slobodu.
– Vrlo lako – bilo je sve što je Vuka izgovorila.
U intervjuu za dnevne novine „Vreme“ iz 1934. godine Vuka je ispričala kako je formirala bolnicu na Dunavu.
Kroz kišu od kuršuma otrčala sam do kuće u Dušanovoj ulici. Tamo je ostala jedna kutija zavoja, nešto gaze, vate, sublimata i joda. Oko mene su padala zrna od šrapnela i iz pušaka. Uvek sam zvala Boga da mi pomogne. Srećno sam prošla. Još nekoliko puta sam otrčala do stare kuće. Donela sam daske, sanduke i jastuke. Dala sam se sa sestrom na posao. Napravili smo provizorne krevete. Stvorile smo pravo previjalište na Dunavu. Sa ulice sam dovodila ranjenike. Previjali smo im rane. Teško ranjene su dovodili vojnici, a lakše ranjeni su navraćali i sami – objasnila je Vuka Popadić.
Žena o čijoj plemenitosti i hrabrosti priča ceo svet danas nema ulicu, ploču, niti bilo kakvo obeležje u Beogradu. U gradu čije su sinove i kćeri spasila njena herojska dela. Nećemo se upuštati u raspravu o tome da li na to možemo da utičemo. Samo ćemo iznova i iznova ponavljati priču o Vuki Popadić i njenoj velikodušnosti. Ne dozvolimo joj da utone u zaborav.
Neće utonuti u zaborav sve dok je u Srbiji i jedan čovek koji piše i seća se ovako plemenitih ličnosti kojih je Srbija puna.Sve pohvale za sajt i za teme koje nas čitanjem čine ponosnim.