Peto od šestoro dece slavnog srpskog vojvode Živojina Mišića i nemice Lujze Krikner bio je Aleksandar. Bio je još detence kad mu je otac dao nadimak Cule. Njegov stariji brat Radovan umro je u zarobljeništvu u Nemačkoj tokom Drugog svetskog rata kao rezervista jugoslovenske vojske. Mlađi – Vojislav – borio se na strani partizana i potom robijao na Golom otoku. Aleksandar Mišić je pošao hrabrim stopama svog oca. Čim je napunio 18 godina otišao je za Rusiju i to bez znanja roditelja, kako bi stupio u Vojnu akademiju. Razboleo se i 1912. godine se vratio u otadžbinu da bi se, bez očevog odobrenja, priključio srpskoj vojsci. Učestvovao je u mnogim bitkama u Balkanskim i u Prvom svetskom ratu. Kasnije je postavljen za upravnika Vranjske banje.
Aleksandar Mišić u Trećem ustanku
Kraljevina Jugoslavija napadnuta je 6. aprila 1941. godine. Početkom maja, na prostoru između šumadijskih planina Rudnik i Suvobor počeo je da se organizuje pokret otpora. Oficiri, podoficiri i vojnici Jugoslovenske vojke nisu hteli da priznaju kapitulaciju. Najstariji po činu među njima bio je generalštabni pukovnik Dragoljub Draža Mihailović.
On je u noći između 10. i 11. maja 1941. godine došao u selo Struganik. Tamo ga je dočekao njegov stari prijatelj, vojvodin sin, major Aleksandar Mišić. Draža mu je, s vrata, rekao:
– Aleksandre, ti i ja ćemo podići Treći ustanak. Učinićemo sve da narodu olakšamo ovo robovanje i da se mi, stari Solunci, ne obrukamo. Borićemo se do kraja.
Tako je i bilo…
Početkom decembra iste godine, pošto su zauzeli Užice, Nemci su izdali naređenje za operaciju Mihailović. U nameri da slome Četničke odrede izdali su poternicu za „vođom odmetnika i buntovnikom“ Dražom Mihailovićem. Njegova glava bila je ucenjena sa 200.000 dinara, a u proglasu je bilo napisano da je „vlastitoj zemlji naneo beskrajnu bedu i nevolju“.
Kobni 6. decembar
Bilo je rano jturo kada je jedan seljak dotrčao u kafanu u Struganiku i četnicima rekao da se čuju nemački tenkovi. Hitro su Draža, njegov ordonans Nikola Vučković, majori Zaharije Ostojić, Aleksandar Mišić i Ivan Fregl, kao i Mišićevi pratioci osedlali konje. Odjahali su do najbliže šume. Nemci su do tad već pokrali sve vrednosti iz vile pokojnog vojdvode, a nju spalili i uništili do temelja. Nažalost, spazili su srpske oficire u šumi.
Draža je naredio da se ne puca. Neprijatelja je bilo previše, a samo 12 njegovih ljudi je imalo oružje.
Mišić je tada naredio Dražinom pratiocu, Lazaru Vukmirici, da pokrije Dražu i majora Ostojića lišćem. A on je stao dva metra dalje, zajedno sa majorom Freglom. Kada su Nemci stigli jedan podoficir upitao ga je da li je on draža. Aleksandar Mišić odgovorio je na srpskom i nemačkom da jeste.
Nije hteo pomilovanje
Trebalo je vremena Nemcima da ustanove da imaju lažnog Dražu, a za to vreme je Mihailović uspeo da pobegne.
Pošto i nakon višednevnog svirepog mučenja nisu hteli da odaju svog ratnog druga, dvojicu majora kraljeve vojske, Aleksandra Mišića i Slovenca Ivana Fregla, Nemci su odveli u Valjevo. Bili su osuđeni na smrt. Ipak, to nije morala da bude konačna presuda.
Supruga vojvode Mišića bila je čistokrvna Nemica i zbog toga su neprijatelji Aleksandru ponudili da mu poštede život.
– Pola vaše krvi je nemačko – rekao mu je nemački oficir.
– Ta polovina je istekla na Kolubari – odgovorio je sin vojvode Mišića.
Osuđeni oficiri imali su prava na poslednje želje. Mišiću je dozvoljeno da mu odvežu ruke i da odreši pertlu na levoj čizmi. Fregl je tražio da sam komanduje streljačkim vodom.
– Nišani – rekao je Ivan Fregl. I kada su Nemci podili puške, Mišićeva cokula je poletela ka njima.
– Pali – bila je sledeća Freglova naredba.
Dva majora, dva velika prijatelja, pala su jedan preko drugog.
Nisu hteli da odu sa ovog sveta mirno, već boreći se časno, rame uz rame – do poslednje sekunde svojih života.
Neka im Bog dušu prosti i neka im je laka crna zemlja.Bili su u pravom smislu reči antifašisti, što je karakteristika slobodarskog naroda kakvi smo mi.
Sve pohvale za sajt ,gde dok ga čitamo osećamo Srbiju.