Bio je to oktobar 1915. godine kada su Austrougari, Nemci i Bugari napali Beograd. Bačeno je oko 30.000 artiljerijskih granata, grad je bio prekriven pepelom i dimom. Srpska vojska već je ubeležila veliki gubitak, kada su jedinice Odbrane Beograda herojski krenule u protivnapad. Njemu je prethodila čuvena zapovest majora Dragutina Gavrilovića.
– Tačno u 15 časova neprijatelj se ima razbiti vašim silnim jurišem, razneti vašim bombama i bajonetima-obraz Beograda, naše prestonice ima da bude svetao. Vojnici, junaci! Vrhovna komanda izbrisala je naš puk iz svog brojnog stanja, naš puk je žrtvovan za čast otadžbine i Beograda. Vi nemate više da se brinete za vaše živote, koji više ne postoje, zato napred u slavu! Živeo kralj! Živeo Beograd!
Te reči je prvi put, 15 godina kasnije, objavio jedan vojnik u svojim memoarima.
Bio je to Đorđe Roš, heroj koji je tokom odbrane Beograda imao samo 19 godina.

Foto: Wikipedia/Ванилица
Đorđe Roš – maestralna gluma i još bolja životna priča
Nemac Sebastijan Roš i njegova supruga Antonija, Slovenka, 1896. godine u Beogradu postali su roditelji. Njihov sin Đorđe je od malena bio veliki patriota. Kao đak šestog razreda Realne gimnazije bio je dobrovoljac u Drugom balkanskom ratu. Dve godine kasnije upisao je Nižu školu Vojne Akademije, a onda je počeo Prvi svetski rat.
U bici na Ceru Đorđe Roš se dokazao kao silan junak, a tada mu je metak smrskao kosti između lakta i šake. Amerikanci su mu kosti spojili zlatnom žicom.
Malo više od godinu dana posle Cera, Đorđe Roš je pod komandom majora Gavrilovića krenuo u kontranapad kako bi oslobodio Beograd. Metak mu je tokom juriša probio vrat, grkljan, karotidu i nerve kičmenog pršljena. Jedva je preživeo, ali je zarobljen. Prebacili su ga u logor Eger u Češkoj. Dva puta je pokušao bekstvo, ali pošto mu to nije pošlo za rukom, Đorđe Roš je promenio plan. Maestralno je odglumio „šenutost“, pa ga je lekarska komisija 1917. godine razmenila. Poslali su ga za Švajcarsku, ali nije mirovao.
Vratio se u vojsku i na Solunskom frontu bio najpre izviđač, pa vojni pilot.
Njeporska eskadrila – začetnici srpskog vazduhoplostva
Njeporska eskadrila prozvana je po avionima „njepor“ koji su leteli na ratištu. Bila je to generacija vojnika koji su osnovali vazduhoplovstvo u Srbiji. Sve sami ratni heroji – od Đorđa Roša i Tadije Sondermajera, preko Aleksandra Deroka i Svetislava Hođera.
Posle rata, 1921. godine, osnovan je Kraljevski klub „Naša krila“, a tako počinje ozbiljna priča srpskih pilota. Stvorena je samostalna avio-kompanija „Aeroput“. Iako je bio Nemac po ocu, Roš je bio veliki patriota i bio je među stručnjacima koji nisu dozvolili „Lufthanzi“ da preuzme vazduhoplovne poslove nad našim nebom.
Otišao je sa bratom Dušanom u Beč na školovanje, a onda su osnovali firmu „Roks eksport-import“. U Beču upoznaje Norvežanku Ostu. Venčali su se u manastiru Rakovica, a ona je uzela pravoslavno ime Ljubica. Tako je Đorđe postao počasni konzul Kraljevine Norveške u Beogradu.
Mlad i poslovan čovek Đorđe Roš bio je i veoma pobožan. Tako uz blagoslove patrijarha Varnave i patrijarha Gavrila pomaže u obnovi manastira Gračanica tridesetih godina.
Spašavanje Žiče u konfiskovanom automobilu
Đorđe i Dušan imali su velike kuće u koje su, tokom Drugog svetskog rata, uselili nemački oficiri. Konfiskovana su i dva automobila braće Roš. Tokom šetnje, Đorđe je video jedan od svojih automobila i u njemu nemačkog generala. Zaustavio ga je i predstavio mu se.
– Otac je objasnio da je to njegov auto, a general da je došao sa Istočnog fronta. Ipak, general ga je pozvao da dođe kod njega, rekao da je bio mladić kada je u Prvom ratu bio zarobljen u Srbiji, ali da ne može da zaboravi sa kakvom su se prostrosrdačnošću prema njemu odnosili seljani dok je bio na prinudnom radu. Kada je čuo da opet mora u Srbiju, probao je to da izbegne na svaki način, ali nije uspeo – zapisala je u „Sećanjima“ Jelena Roš, Đorđeva ćerka.
Početkom rata manastir Žiča je pretrpeo veliku štetu. Roš je uspeo da ubedi generala Turnera da ode tamo i preduzme mere za zaštitu crkve. Čak je i u tome uspeo, pa je general krenuo da obiđe Žiču, ali pod uslovom da Roš bude zajedno s njim u kolima, pa da „zajedno odu u vazduh ako je bilo kakva klopka u pitanju“.
Odlazak iz Jugoslavije
Na samom početku Titove vladavine porodica Roš nije imala mnogo nade u bolji život. Kao predratni preduzimač, Đorđe se našao na spisku za likvidaciju po kratkom postupku.
Sa suprugom ide ka centralnoj Evropi. Porodica se ponovo okuplja u Švajcarskoj. Posle mnogo muka, odlučuju da odu put Argentine, pa su u Buenos Ajresu od 1948. godine. Na južnoameričkom kontinentu ostaju do 1960. godine, a potom se opet sele, ovog puta u Nemačku.

Foto: Wikipedia/Саша Шљукић
Jedini spas za Hilandar
Kako se seća njegova ćerka Jelena, Đorđe još nije ni raspakovao kofer u Nemačkoj kada je do njega stigla vest o propadanju najveće srpske svetinje. Na Hilandaru je ostalo malo monaha i Grci će oduzeti manastir. Putuje za Svetu Goru i tamo daje sve od sebe da vrati život zadužbini Stefana Nemanje. Shvativši da ne može iz daleka da se bavi tako važnim poslom, Đorđe se preselio u Nea Rodu, mesto na granici Svete Gore.
Osnovao je Komitet za obnovu manastira, zajedno sa princem Tomislavom Karađorđevićem. Novac su dobijali sa svih strana… Od Srba, ali i od stranaca – katolika, protestanata, jednog Jevrejina. Čak je i jedan nemački aristokrata darivao novac za obnovu Hilandara. Bio je uveren da će tako bar malo „pred Srbima oprati nemački obraz“.
Iznenadna smrt i zabranjena sahrana
Heroj Đorđe Roš preminuo je iznenada, na putu ka Hilandaru 1977. godine. Tadašnja Jugoslovenska vlast odbila je molbu da se kovčeg prenese i da se Đorđe sahrani u manastiru Rakovica, u porodičnoj grobnici pored svojih roditelja.
Tadašnji guverner Svete Gore uredio je odobrenje da veliki dobrotvor počiva u Hilandaru. Tako je Đorđe Roš postao jedini ‘mirjanin’, čovek bez monaške rize, koji je sahranjen na monaškom groblju ispred manastira.
Đorđe nije bio Nemac nego Francuz po ocu. Na Solunskom Frontu je čak imao imenjaka i prezimenjaka saborca Francuza, takođe pilota,
koji se zvao Žorž Roš (Žorž = Đorđe)
Postovanje, juce sam bila u manastiru i videla spomenik Sebastijana i Antonije. Malo je zaklonjen ali je u dobrom stanju i ocuvan.
Sledeci put cu zapaliti svecu. Da li imaju zive rodjake bilo gde ? niko ne posecuje grob, nase monahinje ga odrzavaju. Mozda dalji rodjaci i ne znaju za ovaj grob. Hvala Vam za bilo kakvu informaciju. Pozdrav.
Srbija je velika zemlja sa bogatom istorijom koju ne treba zaboraviti.Imamo slavnih ličnosti koje su ulepšavale našu ne tako lepu prošlost braneći čast i svaki pedalj zemlje.Tito bi trebalo da krasi povjest nekih drugih naroda koje je on stvorio u SFRJ dajući im velikodušno status republike.
У незаборавном кутку заборављена ћирилица … која је важнија од свега другог јер је она сама историја, на њој је написана српска историја, она траје … трајала је до комуниста и Југославије.
Ko poznaje istoriju trebalo bi da zna da su srbi pisali ćirilicu i latinicu pre rata.Zbog bratstva i jedinstva srpski komunisti su u potpunosti poklonili srpsku latinicu hrvatima i muslimanima.Pre komunizma su postojali Srbi pravoslavci,katolici i muslimani.Sami smo se odrekli latinice i to nas skupo košta.Danas je to muslimansko i hrvatsko pismo a u Bosni danas žive Srbi,Hrvati i Bošnjaci a pre komunista živeli su Srbi pravoslavci, Srbi muslimani i Srbi katolici.
Sebastjan Roš je došao u Srbiju iz Nemačke u vreme kralja Milana kao stručnjak za železnicu.Srbi treba da cene Đorđa Roša bez obzira što je Nemac zbog njegovih zasluga.
Postovanje, juce sam bila u manastiru i videla spomenik Sebastijana i Antonije. Malo je zaklonjen ali je u dobrom stanju i ocuvan.
Sledeci put cu zapaliti svecu. Da li imaju zive rodjake bilo gde ? niko ne posecuje grob, nase monahinje ga odrzavaju. Mozda dalji rodjaci i ne znaju za ovaj grob. Hvala Vam za bilo kakvu informaciju. Pozdrav.