Srbija obeležava državni praznik. Dan primirja u Prvom svetskom ratu, odnosno dan kada je Nemačka kapitulirala. Primirje je potpisano u železničkom vagonu u Kompjenju u Francuskoj, u jedanaest časova jedanaestog dana jedanaestog meseca 1918. godine. Ovo je šesta godina kako uz Natalijinu ramondu i traku Albanske spomenice dajemo sve od sebe da se ne zaboravi Veliki rat i sve što je naša zemlja u njemu preživela.
S tim u vezi, „Oseti Srbiju“ šalje pismo našim precima koji je odneo Veliki rat, verujući da će ga nekako i negde oni zasigurno pročitati.

Foto: Wikipedia
Dragi naši…
Nema vas već sto godina. Čitav jedan vek protekao je od trena kada smo ostali bez vas. Dragi naši Radivoje, Dobrice, Milenko, Stanoje, Živojine… Privikli smo se na to da niste tu. Ili nismo… možda potajno zamišljamo da ste uvek tu. Da nas ohrabrujete, da nas čuvate – kao što ste učinili i pre više od 100 godina.
Dragi naši Milane, Stefane, Dušane, Lazare, Jovane, Dragutine… Vaše su hrabre i časne duše pre više od jednog veka napustile smrtna tela i otputovale u uspomene. Niste doživeli taj novembar 1918. godine. Da čujete da je gotovo, bar za narednih tridesetak godina. Vaše majke, žene, sestre i deca nisu dočekali da im se vratite. Srbija je izgubila oko milion i trista hiljada vojnika i civila. Beograd je imao 12 puta manje stanovnika nego pre rata. Srbija i Beograd izgubili su vas. Junake. Obrazovane i priproste, sitne i krupne, visoke i niske, golobrade i iskusne…

Foto: Wikipedia/Ognjen Odobasic
Neki od vas ostali su ovekovečeni na fotografijama. Neki nisu. Dragi naši Bogdane, Milija, Pavle, Tadija, Petre… Ostavili ste nas da o vama danas razmišljamo. Da se pitamo kakvi ste bili. Da zamišljamo kako ste koračali, kako ste se smejali, kako vam je stajala šajkača i ta čuvena uniforma M1908. Naše prabake, bake, majke… one su nam pričale. Pokušavale su da dočaraju to, uvek uz suzu koja bi im neprimetno tekla niz obraz. Kad god bi se setile kako su se sa vama smejale, svađale, plesale, zadirkivale, veselile – krenule bi im te izdajničke suze. Možda bi vas nekad i opsovale. Nisu to nikad mislile ozbiljno, više su bile kivne na sudbinu koja nas je bez vas ostavila.
Dragi naši Mladene, Boro, Jevreme, Savo, Taso… Neki od vas pokošeni su vatrom neprijatelja. Neke je umorila albanska zima i užasna glad. Neki su umirali nad telima svojih ubijenih sinova. Ali svi ste vi zaslužili da vas doveka slavimo. Da se ponosimo vašom istrajnošću, vernošću i idealima u koje ste verovali do poslednjeg daha. Idealima koje smo, možda, narednih decenija zanemarili.

Foto: Wikipedia/Nikostrat
Svaki novembar počne nekako setno i nestrpljivo. Tada svojski razmišljamo o vama, nadajući se da nas odnekud i dalje čuvate. Okačimo na rever Natalijinu ramondu sa trakom Albanske spomenice i gledamo ka nebu ili u dalj. Skoro da možemo da vas vidimo. Baš vas, Momčila, Janka, Ratka, Dragoljuba, Milenka… Tu ste, nekako, pred nama. Namrčenog pogleda, usredsređeni na to da odbranite svoju zemlju, pucate na Švabe. Nikada ne vidimo one delove „filma“ kada nestajete. Naš film se završava negde ovde. Već ste baš matori i dosađuju vam unuci da im po ko zna koji put prepričate kako je to bilo kad ste oterali Švabe.
Ostali ste, da znate, zauvek upamćeni u pričama vaših ratnih drugova. Onih koji su se vratili. Pomalo postiđeni što su oni tu, a vi negde tamo. Žar u njihovim očima dok su pričali o vašim herojstvima danas gori u našim srcima. Dragi naši Božo, Konstantine, Milune, Nikola, Svetozare… Niste tu, ali tu ste. Danas, kada se obeležava Dan primirja u Velikom ratu, zamislićemo vas u svečanim paradnim uniformama.
Trudićemo se da se nikada ne zaboravi zbog čega ste stradali. Šta ste štitili i kako ste časno to radili. Nadamo se da ste ponosni. Na Srbiju, na nas, na sve ono što učimo i što smo naučili od vas. Dragi naši Radoje, Blagoje, Jevto, Vidosave, Ljubo… Nek vam je večna slava i hvala.
Slava im i milost.Oprostite nam.
[…] Kad više nije bilo mesta na ostrvu Vidu, masovnoj grobnici srpske vojske, spuštali su ih u more. I danas tamo brodovi zastanu i vence spuštaju, za duše preminulih. Posle pola godine, kad se preživeli povratiše, oporaviše i rane zalečiše, potkrpiše obuću […]