Autor: Dejan Ristić, istoričar
Jelisaveta Načić imala je veoma dinamičnu i krajnje interesantnu biografiju ispunjenu izuzetnim poduhvatima i delima, ali i teškim iskušenjima i izazovima koji su umnogome obeležili njen život. Istovremeno, njen životopis ispunjen je višestrukom simbolikom koja je ostavila traga na stvaralaštvo i pojedine postupke naše heroine.
Rođena je iste 1878. godine kada je njena voljena domovina konačno stekla međunarodno priznanje kao samostalna i nezavisna država. Odrastala je i stasavala sa njom, suočavala se i savladavala iste ili veoma slične izazove. I iz svih životnih iskušenja izlazila je kao pobednica, dostojanstveno i plemenito.
Jelisaveta Načić imala je život pun izazova
Od malih nogu je bilo očigledno da je ta devojčica neobične i izražene inteligencije i kreativnosti bila predodređena za velika dela. Iako je svoje prve godine provela u krugu porodice i pod brižnim okom roditelja, Jelisaveta je od malena pokazivala veliku želju za znanjem i učenjem. Bila je veoma radoznalo i živahno dete koje je detinjstvo provodilo u tada još uvek poluorijentalnom Beogradu.
Ako vam se sviđaju naše priče, LAJKUJTE Fejsbuk stranicu „Oseti Srbiju“ kako biste dobijali obaveštenja o našim novim tekstovima 🙂
Po okončanju gimnazijskog obrazovanja pred Jelisavetom se našao prvi veliki životni izazov. Naime, njeni roditelji smatrali su da bi tu trebalo da bude završeno obrazovanje njihove kćeri. Jelisaveta je, pak, maštala o univerzitetskim studijama arhitekture u okviru Velike škole u Beogradu. Iako su roditelji bili vrlo odlučni u svome stavu da joj je došlo vreme za udaju, Jelisaveta je maštala o arhitekturi. No, osim roditeljskog neodobravanja suočila se i sa tim da nije raspolagala novčanim sredstvima neophodnim za višegodišnje studiranje. Stoga je odlučila da novac koji su njeni roditelji još ranije opredelili za kćerkin miraz iskoristi za plaćanje školarine na univerzitetskim studijama.
I tako je, smelo i protivu volje roditelja, Jelisaveta Načić upisala studije arhitekture pri Velikoj školi u Beogradu. U roku i sa visokim ocenama završila je univerzitetske studije arhitekture u Beogradu tačno na razmeđi 19. i 20. stoleća (preciznije, 1900. godine).
„Pola“ Beograda je njenih ruku delo
Još tokom studija pokazala je izuzetan dar i veštine. Ubrzo po diplomiranju dobila je radni angažman u Ministarstvu građevina Kraljevine Srbije, i to kao prva žena u istoriji srpske državne uprave. Pretpostavlja se da je baš u to vreme nastalo i njeno prvo realizovano delo. Bio je to projekat uređenja Savskog šetališta i izgradnja svečanog stepeništa na Malom Kalemegdanu.

Foto: Google StreetView Printscreen
U tom razdoblju nastala su i njena najznačajnija ostvarenja. Jelisaveti su počeli da stižu pozivi da projektuje crkvu Svetog Aleksandra Nevskog u Beogradu, prestoničku školu „Kralj Petar Prvi“, brojne privatne kuće i vile, radničke stanove na Dorćolu, bolnicu za tuberkulozne na Vračaru i druga zdanja.
Poslednje Jelisavetino ostvarenje u periodu do Prvog svetskog rata, a pokazaće se i poslednje na kome je ikada radila, bio je projekat uređenja Terazija i podizanja slavoluka u čast pobede Srpske vojske u Balkanskim ratovima. Bio je to zajednički poduhvat Jelisavete Načić i njenog prijatelja Ivana Meštrovića. Nažalost, taj projekat nije izveden zbog iznenadnog početka Prvog svetskog rata. Uprkos tome, taj projekat je suštinski uticao na potonji životni tok Jelisavete Načić.

Foto: YouTube Printscreen/Radio 2M
Poruka koja je Jelisavetu odvela u logor
Osmišljajući Terazijski slavoluk Jelisaveta je odredila da na njemu bude ispisan natpis – „Još svi Srbi nisu oslobođeni“. Bila je to jasna i hrabra poruka jednog istinskog rodoljuba. I upravo zbog tog natpisa, ubrzo po austrougarskoj okupaciji srpske prestonice u jesen 1915. godine, Jelisaveta Načić bila je lišena slobode i upućena u logor za internirce koji se nalazio u Nežideru.
Ni strašni uslovi logorskog života, obeleženi lošim tretmanom, glađu, bolestima i masovnom smrću zatočenika nisu pokolebali stamenu Jelisavetu. U tom grotlu stradanja i smrti ona je pronašla svoju životnu ljubav, i to u ličnosti izuzetnog Luka Lukaja. Ovaj prosrpski orijentisan intelektualac i rimokatolik poticao je iz ugledne i imućne albanske porodice. Jelisaveta i Luk zaljubili su se jedno u drugo i venčali se u logoru gde su uskoro dobili prvo i jedino dete – devojčicu Luciju.
Neposredno pred kraj Prvog svetskog rata porodica biva oslobođena te su se Jelisaveta, Luk i Lucija uputili u Beograd u želji da se tu i nastane.
Poslednja želja – bez imena
Umesto ljubavi i podrške, mladi bračni par koji je preživeo strahote zatočeništva i njihova devojčica koja je rođena u logoru, naišli su na neprihvatanje i javno neodobravanje braka Srpkinje i Albanca. Jelisaveti je najteže palo to što ju je njena majka u potpunosti odbacila zbog toga što se udala za Albanca.
Spoznavši da nije moguće da i dalje ostanu u Beogradu, Jelisaveta, Luk i Lucija prelaze u njegov rodni Skadar. Ni tu, na žalost, neće naći porodični mir i spokoj. Lukova rodbina i prijatelji nisu pozitivno reagovali na činjenicu da je on bio oženjen Srpkinjom. Konačni povod da napuste i Skadar bilo je to što su se oboje, svim srcem, priključili albanskom anti-italijanskom ustanku koji je, nažalost, okončan neuspehom. U isto to vreme Luk je obavljao dužnost ministra u vladi istaknutog albanskog državnika Esad-paše koji je i sâm bio veliki prijatelj Srba.
Ako vam se sviđaju naše priče, LAJKUJTE Fejsbuk stranicu „Oseti Srbiju“ kako biste dobijali obaveštenja o našim novim tekstovima 🙂
Pošto je postalo nemoguće da i dalje borave u Skadru, Jelisaveta, Luk i Lucija sele se u Dubrovnik. U drevnom multikulturalnom i multikonfesionalnom gradu živeli su do kraja života. Luk je tridesetih godina prethodnog veka objavio prvi albansko-srpskohrvatski rečnik. Jelisaveta se posvetila porodici i više se nikada nije bavila arhitekturom, profesijom koju je toliko volela.
Luk je preminuo 1947, a Jelisaveta 1955. godine. Oboje su sahranjeni na starom dubrovačkom groblju „Boninovo“. On u rimokatoličkom, Jelisaveta u pravoslavnom delu. Ogorčena odnosom sugrađana i sunarodnika prema njoj, Jelisaveta je od kćerke Lucije tražila da je sahrani u grobnici na kojoj neće biti ispisano njeno ime. Lucija je ispunila majčinu poslednju želju.
[…] Neka nam bude dozvoljeno da navedemo samo jedan primer. U pitanju je izuzetna ličnost – Jelisaveta Načić. […]