Te 1911. godine Marija Kiri dobila je Nobelovu nagradu za hemiju. Austrijski kompozitor Gustav Maler preminuo je u maju, a germanske zemlje počele su već tad da se menjaju i da rađaju atmosferu koja će prerasti u užasne ratove. U martu 1911. godine u Nemačkom carstvu rođen je Jozef Mengele, zlogalsni lekar. Nekoliko decenija kasnije, on i njegovi prijatelji uništiće mnogo života, a zagorčaće ga i jednoj vršnjakinji, rođenoj u Austrougarskoj. Naime, u avgustu 1911. godine rođena je Bela Rohel Frajnd – Zemunka koja nam je poznata pod imenom Rahela Ferari.
Bezbrižno detinjstvo bez igračaka
Zemunski Jevreji, porodica Frajnd, živeli su u siromaštvu. Mala Bela nije imala igračke, ali je zahvaljujući tome razvila bujnu maštu koja će vrlo uticati na njen život. Nemajući čime da se zabavi, Bela je čučala na ulici i posmatrala mrave.
– Tu se razvijala moja mašta: sama sam sebi pričala priče, izmišljala ih o tim majušnim mravima, te oni sad idu kući, sad se šetaju, trče, nabavljaju hranu, a ja sam se igrala s njima – pravila im razne prepreke. Stavim travku da im preprečim put, ili napravim most, ili ih skrenem u drugu stranu. Bilo je to moje malo pozorište Diznijevskog tipa – mravi su bili moji mali glumci, a ja svemoćni reditelj – reči su kojima je Rahela opisivala svoje detinjstvo.
Radila je kao dadilja u Senti kada ju je Lajoš Lajner, brat od tetke, uveo u pozorište – da se zagreje. On je radio kao rekviziter u današnjem Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu. Tako je, nakon posete pozorištu, 1930. godine Bela shvatila šta želi od života. Već naredne godine postala je stalni član glumačkog ansambla. I tu je stekla prvo od nekoliko umetničkih imena po kojima ćemo je pamtiti – Rožika Frajnd. A tih tridesetih godina, dok je ona na sceni stvarala prepoznatljivi imidž ćudljive dame, u gledalištu je uživao jedan desetogodišnjak. Bio je to Jovan Ćirilov, koji tad ni sanjao nije da će pola veka kasnije baš toj dami biti upravnik u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.

Rahela – jedina Frajndova koja je preživela rat
Iako je uglavnom imala male uloge Bela Rohel Frajnd strpljivo je gradila karijeru i to na likovima ćudljivih i „nezgodnih“ žena. Tako je i 9. jula 1940. godine zaigrala na otvaranju prve letnje pozornice na Kalemegdanu. Kod Sahat kule je te večeri ušla u lik Sultane u Sterijinoj drami „Zla žena“.
Rat ju je zatekao u Beogradu, a sva pozorišta su joj zatvorila vrata. Za Jevrejku nigde nije bilo mesta. A ona, baš po uzoru na sve one ćudljive i nezgodne žene koje je godinama tumačila, odbijala je da se ponizi stavljajući žutu traku na rukav. Slutila je da taj korak neminovno vodi ka paklu. Tako su počele godine skrivanja po tavanima i barakama u okolini Beograda.
Jedne večeri je boravila u udžerici u Žarkovu, a na vrata je zakucao Gestapo. Nepismenoj gazdarici Magdi Rahela se predstavila kao Ruža, glumica iz Vojvodine. Nekoliko dana ranije uspela je da dobije i legitimaciju sa tim novim imenom.
Evo kako je Rahela prepričala događaje iz te užasne večeri:
Pitaju gazdaricu koga sve ima. Ona kaže ima ovoga i onoga i jedna koja se tu danima muva, a nikako da se prijavi. Bila sam već legla. Čujem da idu prema sobi. Ustanem, ogrnem se i kažem sebi: “Sad je gotovo. Ali, drži se do kraja elegantno!”. Priđem ogledalu i vidim da sam za tih nekoliko trenutaka osedela. Kucaju, ja otvaram. Traže legitimaciju. Srećom, nekoliko dana ranije uspela sam da dobijem legitimaciju sa izmenjenim imenom: umesto Rahela – Ruža. Kažem im da sam Ruža Ferari i da sam glumica. Gledaju me nepoverljivo i pitaju što se nisam prijavila. I onda, ne znam ni sama kako mi je palo na pamet, odgovorim: “Svaki dan se spremam ali, znate, čekam angažman u Pančevu. Zato se nisam upisala. Treba da mi pošalju telegram iz pančevačkog pozorišta”. I ja tako govorim, oni me čudno gledaju, kad se otvaraju vrata kuhinje i ja vidim svoju prijateljicu Smilju. Policijski čas je i ne znam kako se usudila da dođe, a ona s vrata: ”Ružo, kaži dragička, dobila si angažman, stigao telegram! Hajde, odmah pođi kod mene da prespavaš, pa ujutru odmah u Pančevo”. Ja počnem da skačem, kao od radosti, i kažem ovima iz policije: “Baš ste mi talični, dobila sam angažman!”. Zgrabim kaput i legitimaciju, i izletim iz kuće. Oni svi ostanu zbunjeni. Smilja i ja trčimo, trčimo preko bašti i plotova i, kad smo malo odmakle, ja je pitam otkud ona. Objašnjava mi da je od komšije koji je radio u policiji saznala za raciju. Kako je baš smislila Pančevo, ne znam. Sve to sada liči na bajku, košmar, na ružan san…
Sudbina je htela da sedokosa Bela te večeri umakne zlu. Ta ista sudbina odlučila je i da ona jedina dočeka kraj rat. Cela porodica Frajnd pobijena je u talasima nacističkog horora.
Ljubav za ceo život
Četrdesete godine odnele su joj čitavu porodicu, ali su joj donele ljubav za ceo život. Udala se za glumca Aleksandra Stojkovića, starijeg brata slavnog Danila – Bate Stojkovića. Posle rata je, u želji da pobegne od tuge koja ju je morila, promenila i ime i prezime. Uz muževljevo prezime, Bela Rohel postala je Marija Stojković. Tek nakon njegove smrti 1972. godine uzela je umetničko ime Rahela Ferari.

Tri decenije ljubavi ostavile su ne mali pečat na Raheli. Posle Aleksandrove smrti nikada se više nije udavala. Niko nije ni pomišljao da pokuša da ga zameni u njenom srcu.
Osim jednog momka. Mladog glumca koji joj je prirastao za srce i sa kojim je, kako je govorila, stalno pravila „kerefeke“. Bio je to Žarko Laušević, a ona je u svim tim kerefekama ostala upamćena kao njegova „devojka“. Kada je dobio sina, Žarko ju je nazvao u pola noći. A na pitanje kako može da je zove tako kasno, odgovorio je: „Vama sam prvo javio, jer vi ste moja devojka.“
Sama sazidala vrhunsku karijeru, ali i veliku kuću
Rahela Ferari je svojim rukama izgradila kuću na obali Dunava. Sama je kosila travu, sadila voće, orala… Jedne godine je, na čuđenje svih prijatelja, kupila 500 pilića.
– Svi su se čudili, a nama je bilo veselje što su tako mali – pričala je slavna glumica koja je van scene i kamera uživala u malim i običnim stvarima.
Glumac Gojko Šantić u zborniku „Apostoli glume“ rekao je da Rahela „maestralno miri i spaja realizam sa svojim bizarnim, grotesknim simbolizmom“.
Uz 92 filmske i televizijske uloge i velikog broja pozorišnih ostvarenja, Rahela je za života dobila najveća društvena priznanja –Oktobarsku, Sterijinu, Sedmojulsku i nagrade „Dobričin prsten“.
Samo nekoliko meseci nakon premijere svog poslednjeg filma „Bolje od bekstva“, u kojem je igrala sa najdražim kolegom i prijateljem Žarkom Lauševićem, Rahela Ferari je preminula u Beogradu, 12. februara 1994. godine. Sahranjena je u Aleji zaslužnih građana, gde počiva pored Steve Žigona.
U seriji Veliki srpski glumci, Pošte Srbije su 2007. izdale marku s njenim likom, u Izraelu je uvrštena u svetski almanah „Ko je ko u svetu Jevreja“, a jedna ulica u Padinskoj skeli nosi njeno ime.
Nema komentara