Loading...

KATARINA VELJKOVIĆ: „Moramo da se bavimo mladim ljudima“

Katarina Veljković

Sa svih strana neretko čujemo da je stanje u prosveti u našoj zemlji alarmantno. Đaci se žale na nastavnike, nastavnici na đake, svi zajedno na obrazovni sistem. Katarina Veljković se godinama bori da promeni stvari na bolje. I uspeva joj, reklo bi se, sudeći po rezultatima koje ostvaruje.

Naime, Katarina Veljković profesorka je informatike u čuvenoj Prvoj kragujevačkoj gimnaziji. Važi za jednog od najboljih edukatora u Srbiji – ali i na svetu. Prošle godine plasirala se u 50 najboljih nastavnika na planeti. Zato smo rešili da sa njom popričamo o našoj deci, o prosveti i o Srbiji generalno.

  • Dobili ste titulu jednog od Najboljih edukatora u Srbiji, a izabrani ste i u Top 50 najboljih nastavnika sveta. Kako je došlo do toga da Vaš rad bude prepoznat na svetskom nivou?

Moj vaspitno-obrazovni rad započeo je sa učenicima mašinskog obrazovnog profila kojima je prvenstveno bilo potrebno predstaviti svrhu usvajanja znanja iz informatike, koju sam tada predavala, a oni je nisu uvideli. Da bih odgovorila takvim potrebama, shvatila sam da moj način rada mora da ide u skladu sa zahtevima učenika i u korak sa vremenom i društvenim kontekstom u kome se nalaze. Tada sam počela da istražujem i pokušala da osmislim svoj inovativni pristup koji će biti najsvrsishodniji i najpragmatičniji za njih i njihovu budućnost. To istraživanje u oblasti inovativne nastave me od tada nije napustilo, već je to postao moj profesionalni i životni poziv.

Katarina Veljković:

„Znanje se deli množenjem“

Kroz hibridnu nastavu, na mojim časovima, bilo da su časovi obrade ili utvrđivanja, koristim kvizove, razvoj i upotrebu aplikacija, interaktivne radionice, projekte, zadatke i sl. gde su učenici stavljeni u aktivnu ulogu. Rešavaju realne situacije, primenjujući sva svoja znanja i veštine koje su stekli kako na mojim, tako i časovima drugih nastavnika. Korišćenjem robota promenila sam tadašnju paradigmu obrazovnog sistema, kreiranjem potpuno novog prostora za nastavu i učenje, gde smo svi zajedno uključeni u konstrukciju znanja korišćenjem sopstvenih znanja i veština.

Ono što je za mene najvažnije, tehnologiju ne koristim kao alatku, nego kao novi koncept učenja. Cilj takvog učenja je da učenici rešavaju probleme iz realnog života i da nauče da sarađuju sa drugima. Akcenat ovog koncepta je učenje na pokušajima i pogreškama (ne samo u programiranju, nego i u konstrukciji, ali i u postavljenoj strategiji rešavanja), koristeći tehnologiju (robot) za testiranje rešenja, kao i naglasak na raznovrsnostima u rešenjima. Ovaj model rada je nagrađen na Inovative Teacher Forum u Parizu, pretočen u Microsoftovu skriptu o programiranju robota, seminar „Vizuelno programiranje – programiranje robota“ i takmičenje u programiranju robota na državnom nivou, koji se proširio i na Republiku Srpsku.

„Nastava mora da bude u korak sa stvarnošću“

Godine rada sa mladima, ali i angažovanja za jačanje nastavničke struke, naučile su me da su fleksibilnost, upornost i unošenje novih trendova/znanja jedini način da nastava bude u korak sa stvarnošću – da bude ono što mladi cene. Jedan od dobrih primera primene naučenog i saradnje sa privatnim sektorom (kako bi mladi razvili preduzetnički duh i osvestili koliko je važno imati real-life impact) jeste organizacija Hakatona za srednjoškolce, u saradnji sa kompanijom Comtrade. Cilj Hakatona bio je programiranje Lego robota. Interaktivna, realna aktivacija znanja učenika. Kroz Hakaton, učenicima su postavljeni realni problemi (osmišljavanje aplikacije koja će rešavati ekološke probleme), koje su timski morali da reše, postavljanjem zajedničke strategije, dizajniranjem robota, kreiranjem aplikacije i na kraju prezentovanjem svog rada. Na ovaj način se kod učenika razvila svest o znanjima i veštinama potrebnim za 21. vek.

  • Kako i šta sve radite sa svojim učenicima? I koliko je bitno postojanje e-učionice u 21. veku?

Sada sam već četiri godine okružena nadarenom decom za informatiku i matematiku. I pored toga sto su nadareni i oni imaju određenih problema… pre svega u govoru. Nepravilno i nerazgovetno govore, nemaju sigurnost u sebe. Drugovi ih zbog toga ismejavaju. Na sekciji zajedno radimo na tome da nauče da budu deo tima i da nauče kako da svoje misli pretoče u govor, a zatim i izgovore na pravi način, potkrepljen činjenicama. Vežbamo nastupe, debatujemo, postavljam ih u situaciju da prezentuju pred grupom nepoznatih ljudi.

Katarina Veljković
Foto: Privatna arhiva

Za učenike moje škole kreirala sam e-učionicu koja je namenjena svim učenicima. Osnovni cilj je da učenici koji duže vremena izostaju sa nastave zbog bolesti ili svog usavršavanja ne propuštaju gradivo, već da u svakom trenutku mogu da se uključe u učionicu. Virtuelna učionica je prostor u kojem je učenicima znanje na dohvat ruke, u okruženju koje je njima blisko, od lekcija, kvizova, interaktivnih radionica, foruma, upitnika… To je mesto gde oni mogu da sarađuju jedni sa drugima, ocenjujući jedni druge, uče jedni od drugih. Pokazalo se da je ovaj pristup nastavi odlična ideja, naročito kada je jedna moja učenica odsustvovala zbog sportskih obaveza celo jedno polugodište. Trenirala je u Danskoj, dok je gradivo savladavala u Srbiji, ne gubeći ni jednog trenutka korak sa drugovima iz odeljenja.

Lakoću sa kojom komuniciram sa učenicima prenosim i na komunikaciju sa kolegama. Znam da se znanje deli množenjem. Zato, godinama osmišljavam i realizujem obuke nastavnika u sferi digitalne pismenosti i koncepta učenja. Ono što je dodatno ojačalo moju posvećenost ovakvom delovanju jeste aktivni doprinos timu koji je kreirao i realizovao najveći online trening nastavnika na Balkanu, u kome je učestvovalo preko 8.000 nastavnika. Tada sam shvatila da, pored toga što kreiram nastavne materijale za kolege iz Srbije, iskustva i znanje mogu da delim i sa kolegama širom sveta. Izdvajam saradnju sa Malta College of Arts, Science & Technology, gde sam bila u timu koji je kreirao nastavne materijale vezane za osnove programiranja unapređujući njihov obrazovni sistem.

Kroz razgovor i saradnju sa nastavnicima iz drugih zemalja, uvidela sam da su problemi i izazovi sa kojima se susreću nastavnici u Srbiji, u svom vaspitno-obrazovnom radu,  zapravo suštinski slični sa problemima i izazovima nastavnika u svetu. Svojim radom pokušavam da doskočim svim tim izazovima, što kao rezultat ima afirmaciju i prepoznatost na internacionalnom nivou.

„Autoritet se gradi znanjem“

  • Predajete u čuvenoj Prvoj kragujevačkoj gimnaziji. Da li je istorijat ove obrazovne institucije za Vas i Vaše kolege teret ili podstrek da budete što bolji?
Prva kragujevačka gimnazija
Foto: Wikipedia/Mofesty

Svaki nastavnik u našoj školi oseća visoku dozu odgovornosti što radi u instituciji od nacionalnog značaja. Samim tim oseća i obavezu da unapređuje svoj rad, što se i prepoznaje u različitim obrazovnim oblastima. Takvo saznanje nas nastavnike kao direktno odgovorne aktere vaspitno-obrazovnog rada motiviše da sebe nadograđujemo i da afirmišemo svoj rad posredno preko naših učenika, koji su budućnost našeg društva. U zavisnosti od opšteg životnog pristupa, smatram da mojim kolegama i meni rad u Prvoj gimnaziji predstavlja privilegiju koju sopstvenim angažovanjem i predanošću treba iznova da potvrđujemo.

  • Odliv mozgova jedan je od najvećih problema sa kojima se suočava naša zemlja. Kakav je Vaš stav po tom pitanju i koju poruku biste da pošaljete mladima koji razmišljaju o odlasku?

Činjenica o odlivu mozgova jeste zaista poražavajuća za jedno društvo. Time bi trebalo podrobnije da se pozabave sve društvene strukture. Odlazak obrazovanih ljudi osiromašuje zemlju u njenoj suštinskoj-obrazovnoj dimenziji, ali osećanje pripadnosti određenom kulturološkom i socijalnom miljeu trebalo bi da probudi smisao i podstrek da se postojećim kvalitetima društvo u kome jesmo unapredi, a ne da se napušta.

Svi ti ljudi bi vlastitim kvalitetnim radom u svojoj zemlji, trebalo da osveste i predstave nove mogućnosti za generacije koje dolaze. Iako je društveno-istorijska situacija u kojoj živimo i obrazujemo se, teška, smatram da obrazovani ljudi treba da crpe znanja iz inostranih obrazovnih politika, a da se potom vrate i učine najbolje za sebe, za buduće generacije i svoju zemlju.

Svaki trud mora da se isplati i rezultira zadovoljenjem – materijalnim, duhovnim, emocionalnim…Ovo je krilatica koja je moj entuzijazam održavala tokom mog dosadašnjeg rada i koju pokušavam da prenesem mladima. Trud i kvalitet mora biti prepoznat, bez obzira na to u kom vremenu živimo. Zato je jedini recept – opskrbljivanje znanjem.

„Jedini recept opstanka je u znanju“

  • Koje su osobine, prema Vašem mišljenju, najvažnije za nastavnike danas da bi imali dobre rezultate i da bi ostvarili kvalitetnu vezu sa učenicima?

Nastavnik danas prvenstveno mora da bude otvoren za promene, to je ključno. Ta otvorenost podrazumeva kontinuirano usavršavanje, obuke, istraživanje, prijemčivost, fleksibilnost, slušanje, prepoznavanje potreba, očuvanje etičkog sistema vrednosti uz sve to… sve ono što nalaže društvo u kom obitavamo i u kome će obitavati naše mlade generacije.

Sama svrha vaspitno-obrazovnog procesa nalaže svakom nastavnik obavezu plasiranja onog znanja koje uslovljava savremenost. Vreme u kome živimo podrazumeva neizostavnost upotrebnog i pragmatičnog znanja koje dajemo učenicima i koje oni treba da usvoje. Samim tim svaki nastavnik treba da oseti obavezu da prati potrebe društva u kome će njegovi učenici postati vlasnici sopstvenog znanja koje će im obezbediti samostalnost i opstanak.

Katarina Veljković
Foto: Privatna arhiva
  • Često čujemo da su „deca danas gora nego što smo mi bili“. Kakva su, zapravo, naša deca – prema Vašem iskustvu?

Stvaralačke snage učenika i nastavnika bi trebalo da budu obostrane i podjednake. Takva uzajamnost u radu rađa pokretačke ideje učenika koji očekuju od nas da im plasiramo praktično znanje, upotrebno, koje će moći da primene. Oni nemaju vremena za puko teoretisanje, već žele da od njih stvorimo misleće praktičare, koji uviđaju svrhu sopstvenog rada i tako postanu stvaraoci novog društva.

Autoritet se danas gradi znanjem, onim što je postignuto i onim što se učenicima pruža, a oni to uviđaju. Generalno gledano, teško je motivisati decu na učenje, ali kada im prikažete da je jedini recept opstanka – u znanju koje poseduju i koje mogu da primene, onda ste im pokazali da su oni kreatori sopstvenog univerzuma; da se svaki trud isplati i da kvalitet mora biti vidljiv. Mislim da nastavnici učenicima treba da pokažu da su tu da im pomognu da se ostvare sopstvenim angažovanjem, što će im dati podstrek da se dalje usavršavaju i kao znalci i kao ljudi.

Vreme u kome živimo prebrzo teče u odnosu na sve ono što želimo da postignemo, ali moramo izabrati prioritete. Moramo da se bavimo mladim ljudima, da slušamo njihove potrebe, želje, htenja i stremljenja, kako bismo na najadekvatniji način zajedničkim naporom postigli ono što jeste ispunjenje postojećih intelektualnih potencijala… Složićete se da je potencijal jedina stvar koja se korišćenjem ne umanjuje, već se samo uvećava. Oni to od nas traže.

  • Preporučite našim čitaocima destinacije u Kragujevcu i okolini koje svako od nas treba da obiđe.

Spomen park „Kragujevački oktobar“ kroz koji vodi kružni put dug 7 kilometara i u kome se nalazi Muzej 21. oktobar i spomenici žrtvama streljanja u Drugom svetskom ratu, ali i spomenici palim borcima u Prvom svetskom, balkanskim i drugim ratovima na području Kragujevca.

Kulturno – istorijski kompleks „Milošev venac“ obuhvata deo centralnog gradskog područja u kojem se nalaze najznačajniji objekti izgrađeni u vreme kada je Kragujevac bio prva prestonica moderne srpske države (1818 – 1841).

Knežev arsenal – jedinstveni vojno-industrijski i arhitektonski kompleks u Srbiji i Evropi, sa kraja XIX i početka XX veka.

Park nauke u Prvoj kragujevačkoj gimnaziji, otvoren 2018. godine.

Zabranjeno preuzimanje, kopiranje ili bilo kakvo drugo korišćenje teksta i fotografija bez dozvole sajta Oseti Srbiju.

Pročitajte Uslove korišćenja.

Možda vam se svidi

Nema komentara