Milan Srdić je novinar, televizijski voditelj, šef novosadskog dopisništva Javnog servisa. Publici je poznat po prepoznatljivom i, mnogi bi rekli, zaraznom osmehu. Znamo ga i po, nažalost kratkom, serijalu „Srbija za poneti“, kojim nam je dokazao da voli da putuje, da saznaje, ali i da o našoj zemlji zna mnogo.
Za portal „Oseti Srbiju“ Milan Srdić pričao je o svojoj profesiji, ali i o Srbiji. Udelio nam je svima i veoma važan savet, a mi se nadamo da ćete ga poslušati.
- Dugo vodite Jutarnji program na Javnom servisu. Kad Vam je bilo najteže da Srbiji poželite dobro jutro, a kad najlepše?
Profesionalno, nema najteže ili najlepše. Vaše je da informišete gledaoce, a da emocije ili lični stav u programu uživo zaboravite. Tako bi trebalo da izgleda ceo program, ali situacija kada smo u programu zaplakali i Dušica Spasić i ja jeste gostovanje oca Srđana Aleksića. Rade je toliko mirno pričao o smrti njegovog sina i stvarima koje su se desile posle, ali nas dvoje jednostavno nismo mogli da postavimo sledeća pitanja. Par puta smo se okrenuli jedno prema drugom i u pogledu je bilo – Ko će?
Mnogo više je bilo lepih trenutaka, a omiljeni su nam svakako kada pobede Nole, Delfini, Orlovi, Orlići…
- Dosta radite i na terenu, što nije baš uvek jednostavno, ali je kreativno. Koji svoj prilog sa terena ćete uvek pamtiti?
Ima ih mnogo. Najviše ih pamtim po ljudima koje sam upoznao na terenu. Irina Đorđić i ja smo radili mini serijal „Srbija za poneti“, gde smo u jednom kraju, manje turistički poznatom, pokazivali nekoliko mesta koja su zanimljiva za izled od dva, tri dana. Ideja je bila da pokažemo koliko je Srbija lepa, da ima svoju istoriju i tradiciju i da veoma možete da se iznenadite koliko niste znali o svojoj zemlji. Ovaj serijal mi je među omiljenim, jer smo sami snimali i montirali svoje priloge.
Najveći izazov bile su ipak reporterske smene, kada uživo izveštavam sa terena. Najviše pamtim poplave u Obrenovcu, gde smo bili skoro svaku noć. Od osam uveče, do devet ujutro. Bez struje, okruženi vodom i što je najgore oko vas su ljudi koje je zadesila ta tragedija, koji ne znaju gde su im najbiliži i šta će biti sa njima, gde će živeti.
- Da li pred gašenje kamera poželite još nešto da kažete gledaocima, ali se „ugrizete za jezik“ – i šta biste nam najradije rekli?
Ja sam poznat po tome da se ne grizem za jezik često, ali sam se zbog mnogo toga ugrizao. Verujem da gledaoci to već znaju, ali poručio bih im da vesti čitaju između redova i ne veruju svemu što vide u medijima.
- Već neko vreme ste i šef dopisništva RTS u Novom Sadu. Da li je lakše živeti i raditi u Beogradu ili u „srpskoj Atini“?
Na RTS-u sam 10 godina, a dopisništvo u Novom Sadu postoji malo više od dve. Volim oba grada podjednako. U Novom Sadu sam se rodio, a u Beogradu sam studirao i radio 15 godina. Pošto radim na nacionalnoj televiziji, cela Srbija je moj teren. Bio sam u skoro svakom kraju zemlje i radio priče. Tako je i sada. Najviše ih ima iz Novog Sada, ali radimo priče po celoj Bačkoj.
- Da možete da postavite po pitanje Nikoli Tesli, Mileni Pavlović-Barili i Isidori Sekulić – koja bi to pitanja bila?
To su toliko veliki ljudi naše nauke, književnosti, slikarstva da ne bih mogao da im postavim samo jedno pitanje. Ako postoje vanzemljaci, sigurno znaju za Nikolu Teslu. On je ipak najveći naučnik svih vremena, uz dužno poštovanje ostalima. Ceo svet to zna. A pomenute dame nisu samo inspiracija u smislu njihovih dela, već i njihovih života, koji su veoma zanimljivi i značajno su uticale na razvoj kulture u našoj zemlji i šire. Znači, pitanja bi bilo i previše.
- Preporučite našim čitaocima tri destinacije u Srbiji koje svako od nas treba da obiđe.
Najteže pitanje, jer ima toliko toga. Pre bih ovako savetovao. Molim vas, opredelite se za to da upoznate vašu zemlju. Ne samo prirodu, hranu, seoski ili gradski turizam. Veći istoriju, nasleđe i kulturu. Veoma ćete se iznenaditi koliko ova mala zemlja krije toga. U zavisnosti od vašeg senzibiliteta i načina kako volite da provedete odmor, siguran sam da ćete na Internetu pronaći sve o tim mestima. Vikend je sasvim dovoljan da obiđete jedan kraj.
Nema komentara