SANDRA ŽIVKOVIĆ: Doživeti Srbiju punim plućima

Većina ljudi ne zna kako je boriti se za svaki dah i za život. Mnogo ljudi se, nažalost, preda kad dođu do trena u kom treba da biraju da li će se boriti. Naša sagovornica, Sandra Živković, uvek bira borbu. I pobeđuje.

Pre šest godina preživela je sedmočasovnu operaciju i dobila šansu da živi punim plućima – doduše, plućima preminule osobe. Sandra Živković u čast svog donora godinama organizuje uspon na Tupižnicu, planinu u istočnoj Srbiji. Ove godine organizovana je i prva humanitarna trka „Dok dišem, nadam se„. Za koji dan, 21. jula, održaće se treći „Tijanin pohod na Divčibare„.

Za portal „Oseti Srbiju“ Sandra Živković priča o cističnoj fibrozi, svojoj borbi, kao i o humanitarnim poduhvatima koje organizuje već nekoliko godina.

  • Šest godina dišete plućima nažalost preminule osobe, a put do transplantacije nije bio nimalo lak. Koja su Vaša prva sećanja na trenutke posle sedmočasovne operacije?

Sećanja nisu nimalo prijatna, s obzirom na to da sam imala strašne traume, odnosno snove dok sam bila u komi. U trenutku kad sam se probudila u sobi su bili moji roditelji, brat i dečko. Pričali su mi gde sam, da sam imala transplantaciju i da će sada sve biti u redu. Međutim, zbog ružnih snova, mislila sam da sam na nekom drugom mestu. Nisam bila svesna da sam zaista u bolnici u Beču i da sam imala trasplantaciju pluća.

  • Godinu dana nakon transplantacije popeli ste se na Tupižnicu i tada je počela priča pod nazivom „In honor of my donor“. Kako ste se odlučili na taj poduhvat i zašto je događaj nazvan na engleskom jeziku?

Ideja je došla potpuno spontano posle transplantacije, ne sećam se tačno kada. Iz velike ljubavi prema planinarenju i rodnom kraju odlučila sam da to bude baš na Tupižnici, podno koje se nalazi rodno selo mog oca. Ja sam transplantaciju imala u Beču gde je zakon takav da su podaci o donoru strogo zaštićeni. Ja ne znam baš ništa o osobi čijim plućima dišem. Ono što znam je da je ta osoba morala da bude iz neke od 8 zemalja koje su članice Eurotransplanta (Belgija, Holandija, Luksemburg, Nemačka, Austrija, Hrvatska, Slovenija, Mađarska). Zbog toga sam došla na ideju da naziv uspona simbolično bude na engleskom jeziku.

Foto: Privatna arhiva
  • Ove godine „Udruženje za pomoć i podršku osobama sa cističnom fibrozom Srbije“ organizovalo je i prvu humanitarnu trku „Dok dišem, nadam se“. Recite nam nešto više o tome?

U udruženju već par godina postoji ideja za organizacijom maratona „Dok dišem, nadam se“ (slogan udruženja). Ali pošto organizacija maratona zahteva ozbiljnu organizaciju, dogovorili smo se da krenemo od trke, pa ko zna, možda dođemo i do maratona. Pošto je maj na međunarodnom nivou poznat kao mesec podizanja svesti o cističnoj fibrozi, odlučili smo da od sada pa na dalje svake godine u maju organizujemo trku, u različitim mestima širom Srbije.

Ove godine smo izabrali Inđiju, jer smo u martu tamo zasadili prvi „CF ružičnjak“ u obliku pluća, pa smo simbolično povezali ove dve akcije. Glavni cilj trke je podizanje svesti o cističnoj fibrozi. Ona nosi epitet humanitarne, jer je sav prihod od kotizacija namenjen kupovini adekvatnih inhalatora za obolele. Zahvaljujući humanim ljudima, uspeli smo da sakupimo novac za čak 3 inhalatora.

Inače, osobe sa cističnom fibrozom imaju smanjen kapacitet pluća zbog stvaranja šlajma u plućima, i kako odmiču godine, tako im je sve teže da dišu. Za nas je jako bitna fizička aktivnost da do tog stanja ne bi došlo (ili bar da bi došlo što kasnije) i ne postoji bolji način da skrenemo pažnju na osobe sa cističnom fibrozom i njihov život, nego upravo događajem za koji su vam potrebna zdrava i jaka pluća. Mnoge osobe sa cističnom fibrozom nisu u stanju da trče i u određenom periodu života se bore za dah, dok je za zdrave osobe to sasvim normalno.

Ja sam na svojoj koži pre šest godina osetila kako izgleda borba za dah. Drago mi je što sam sada u stanju da ponovo trčim, ali punim plućima. To od srca želim svim cf-ovcima.

Tijanin uspon na Divčibare

PSD „Magleš“ iz Valjeva i udruženje CF iz Beograda, organizovaće treći po redu „Tijanin pohod na Divčibare“ 21. jula 2019. godine. Planinarski pohod organizuje se na Divčibarama, kao poslednja želja mlade Beograđanke, Tijane Stojanović koja je preminula nakon transplatacije pluća, a koja je htela da na Divčibarama organizuje planinarski pohod u čast nepoznatog donora od koga je dobila pluća.

  • Godinama unazad promovišete značaj zaveštanja organa. Zašto je, prema Vašem mišljenju, u Srbiji to i dalje na neki način tabu tema iako su organizovane brojne manifestacije za promovisanje donorskih kartica?

Zbog naše „burne istorije“ i korupcije u zemlji pretpostavljam. Ljudi koji ne žele da doniraju svoje organe su ljudi koji imaju predrasude. Žuta kuća na Kosovu… Ako su na aparatima za disanje isključiće ih da bi im izvadili organe… Da treba da se bira da li će organ dobiti sin bogataša ili neki običan građanin, dobiće ovaj prvi… Zaveštali bi da ne žive u Srbiji, ali u našoj zemlji neće…

Sve su to predrasude, organe u Srbiji dobijaju upravo obični građani i to sve možete videti u medijima. Ono što je jedina realnost je da nam organi posle smrti neće trebati, a mnogim ljudima od transplantacije zavisi život. Svi živimo u istoj zemlji, samo imate ljude kojima je to zaveštanje organa normalno, i one kojima ne pada na pamet da to urade. To nije ni do obrazovanja kao što neki misle, to je do čoveka. Na mom usponu prišao mi je čovek koji živi u kući bez struje i nema ni dinar u novčaniku. Ali zato je imao donorsku karticu i knjižicu za dobrovoljno davanje krvi.

Zato koristim i ovu priliku da se zahvalim svima koji žele da budu donori (donorske kartice se više ne potpisuju, jer je promenjen zakon) na njihovoj humanosti. Zaveštanje organa je najveća stvar koju jedan čovek za života može uraditi i ti ljudi su za mene heroji. Onima koji to ne žele, poželela bih da im život u budućnosti ne zavisi od transplantacije organa. Sigurna sam da bi, kada bi se to desilo, promenili mišljenje istog trenutka.

  • Želja Vam je da se vratite u Bučje, rodno selo Vašeg oca, te da se bavite seoskim turizmom. Vreme je da već počnete da se reklamirate, pa nam recite zašto bi neko trebalo da ode na odmor baš u Vaše selo?

Još u srednjoj školi odlučila sam da želim da živim u Bučju i da se bavim seoskim turizmom i zbog toga sam upisala turizmologiju na Geografskom fakultetu. Bučje zauzima posebno mesto u mom srcu, mada ne znam baš da opišem razlog. Jednostavno je tako. Selo je planinsko i verovatno mu to daje šmek – ušuškano pod planinom Tupižnicom na kojoj se nalazi i Ledenica koju je proučavao još i Jovan Cvijić. U selu postoje i 3 vodopada, Stari grad, dve crkve (jedna starijeg, jedna novijeg datuma), puno puteljaka, a najlepši pogled je sa stadiona na brdu iznad sela, gde vidite celo selo i divite se na kakvom je mestu. Jednostavno, morate doći.

  • Preporučite našim čitaocima tri destinacije u Srbiji na kojima je baš savršen osećaj disati punim plućima.

Iako sam dosta obišla našu zemlju, pogotovo nakon transplantacije, kad sam razmišljala koja mesta da stavim kao odgovor na pitanje, shvatam koliko divnih mesta u našoj zemlji ima koje tek treba obići. Ja se obično oduševim nekim „skrivenim“, manje poznatim mestima, i zbog toga ću spomenuti Rosomačke lonce u selu Slavinja kod Pirota i Valja prerast kod Majdanpeka. Iako sam veliki ljubitelj prirode, spomenuću i neki grad. Pogodićete koji – Knjaževac, najlepši gradić u Srbiji, gradić na reci sa 5 mostova u užem centru grada, sa Starom čaršijom i Spomen parkom, gradić koji zovu Mala Venecija i bilo bi lepo da se na Timok vrate gondole kao nekada. Knjaževac, tamo gde su prijatelji!

Zabranjeno preuzimanje, kopiranje ili bilo kakvo drugo korišćenje teksta bez dozvole sajta Oseti Srbiju. Pročitajte Uslove korišćenja.

Možda vam se svidi

Nema komentara